Jedan je čovjek imao neobičan problem: nikako nije mogao prijeći cestu kad je bilo crveno svjetlo za pješake, makar na kilometar daleko nije bilo automobila. A kako je bio vjernik, nije htio griješiti pa ni u malim stvarima, a kamoli drugima davati primjer lošeg ponašanja.
No, to i ne bi bio toliki problem da se on u takvim trenutcima čekanja da se upali zeleno svjetlo za pješake nije osjećao kao budala. Stvar se dodatno komplicirala kad bi pored njega netko čekao pred zebrom. On bi se u tim trenutcima preznojavao zbog unutarnje borbe i dileme koja se u njemu odvijala. Ponekad bi drhtao, gnječio šake i stiskao zube. Ljudi bi se odmicali od njega, a djeca bi ga pokazivala prstom.
Listao je i iščitavao Bibliju, ali nigdje nije mogao naći nešto što bi mogao povezati sa svojim problemom. Svugdje samo o tome da treba poštovati zapovijedi i zakone. Čak i Isus na jednom mjestu govori da se ne smije ukinuti ni jedno slovo zakona. Tražio je on savjet i ovamo i onamo, ali ljudi bi mu se redovito smijali i govorili da su to gluposti.
I tako, došao on kod nekog svećenika i ispriča mu problem.
„Sinko, kako ti je promaklo ono gdje Isus o semaforu govori? Isus kaže da nije čovjek radi semafora, nego da je semafor radi čovjeka.“ reče svećenik i dade mu sljedeću pouku:
Prvo: ako nema auta i nema opasnosti, a crveno je, slobodno prijeđi jer semafor je tu da zaustavi promet i pomogne ti prijeći, pa ako nema prometa nema ni semafora.
Drugo: ako su djeca u blizini, ili netko njima sličan, onda čekaj uvijek radi odgojnih razloga. Jer djeci bi to bilo zbunjujuće.
Treće: ako u blizini vidiš prometnog policajca onda zanemari prvo.
Četvrto: kad voziš auto uvijek poštuj crveno svjetlo jer zbog teških posljedica pri pogrešci, ovaj zakon je uvijek u službi čovjeka jer ga štiti…
prema: Petar Nodilo SJ duhidusa.wordpress.com