Žena je jednog dana pospremila kuću, sve dovela u red. Skuhala kavu i kada ju je nosila u dnevnu sobu, suprug joj je nespretno pružio ruku i kava se prolila po stolu.
– Što ne paziš, smotani stvore!? – vikne ona, još oznojena od spremanja.
– Oprosti.
Suprug ustane, obriše sve tragove i rezignirano šuti. A žena zastade i pomisli u sebi: “Da je ovo napravio netko tko je slučajno svratio u goste, tko mi apsolutno ništa ne znači u životuja bi se nasmiješila i rekla:
– Nema veze, sve je ok, lako je obrisati.”
Kakvog li apsurda! Vrlo često vlastite stresove liječimo vičući na one koji su nam najvažniji, koje volimo. S druge strane trudimo se uvijek biti uljudni pri slučajnom susretu s nekim tko nam malo znači u životu, čak i onim koji nam ide na živce. A ne bi trebali. Ne bi smjeli. Dragi ljudi to nikako ne zaslužuju.