
U kliniku su bili dovezli jednoga oca.
Rak, bez ikakve šanse izlječenja.
Četrdeset godina. Troje djece.
Drag čovjek, prijatelj sporta,
Sunce u kući
I svima dobar prijatelj.
Veseljak, koji se uvijek smijao.
Sada je smijeh zamro na njegovu licu.
Ležao je tiho na bijelom krevetu
I čekao zatvorenih očiju kao u komi.
Obitelj i prijatelji oko kreveta.
Tiho su šaptali kako mu je loše.
Dok jedan od njih nije gotovo glasno
Izgovorio riječ „z a š t o?“.
Čovjek je to čuo.
Polako se uspravi i reče: „A zašto ne ja!“