Pustinjak i stranac poučna priča – pps o postojanju Boga
Prezentacija koja govori o Božjim tragovima u prirodi i kako iz njih možemo prepoznati Boga. Korisno posebno za vjeronauk u četvrtom razredu osnovne škole.
Tko ne zna velikog sina pustinje, koji je sa svojim prijateljem Kara ben Nemzijem prošao mnoge opasne pustolovine.
Došuljali smo se do njegova šatora, koji je bio smješten na rubu pustinje usred jednog beduinskog logora. Hadži je sjedio pred šatorom. Odjednom naćuli uši.
Začu topot konja.
Logoru se približavao oblak prašine. Jedan se jahač zaustavi upravo pred hadžijem.
– Vidim li ja pred sobom slavnog hadži halefa Omara?
– Da.
– Poštovani hadži! Čuo sam mnogo o tvojoj hrabrosti i dolazim ti s velikom molbom. Poslušaj me.
– Govori.
– Dolazim iz daleke zemlje s nalogom da ispitam kamenje pustinje. Kako ne znam pustinjske putove i njezine opasnosti, molim slavnog hadži Halefa da me prati na istraživačkom putuvanju. Platit ću ti uslugu koliko želiš, a vjerujem da ćeš me voditi sigurno i dobro.
– Tako mi Prorokove brade , ići ću!
Upravo je tako obećao. Morate naime znati da je Halef pobožan musliman koji pet puta na dan prostre svoj ćilim, klekne na nj licem okrenut prema Meki i klanja se Bogu, koga muslimani zovu Alah. – Tako se Halef i istraživač dadnu na put. Kad su deve bile spremne, oni se oproste, Danima su putovali kroz pustinju. Jedom, kad se smračilo, smjestiše se uz rub neke oaze. Halef uze svoj ćilim i klekne. No istraživač nije puno držao do molitve.
– Kaži mi, halefe, što sada radiš?
– Ta vidiš! Molim.
– Komu se moliš?
– Alahu.
– Jesi li ga vidio?
– Nisam.
– Možeš li ga opipati?
– Ne.
– A jesi li da ikad čuo?
– Ne, nikada!
– Ali, Halefe, kako si ti smiješan sveti čovjek. Svog Alaha nisi ni vidio ni čuo, niti ga opipao, a ipak vjeruješ u njega i moliš mu se!
– Halef bi najradije bio uzeo bič. Ali se sjeti: zar nema Alah sa mnom strpljivosti i ne uzima bič.
Sunce zapade. Prođe i molitva.
Nakon kratkog pozdrava svaki se zavuče u svoj šator. Drugoga dana, upravo prije izlaska sunca, istraživač probudi Halefa:
– Halefe, Halefe, probudi se!
– Aaaaa!
– Izađi, Halefe!
– Što se dogodilo?
– Mora da je netko prošao kroz naš l ogor. Lopov ili…
– Polako, prijatelju! Jesi li vidio stranca?
– Ne, ali…
– Jesi li ga dohvatio?
– Ne, nisam. Ali, Halefe…
– No, svakako si ga čuo?
– Nisam ni to, ali…
– Kako da da ti se ne smijem! Nisi ga ni vidio, ni čuo, niti si ga dohvatio, a ja treba da vjerujem u toga stranca!
– Ali, Halefe, pogledaj tragove kopita njegova konja. Sinoć ih nije bilo!
U taj čas ukaza se velika crvena kugla, tako sjajna da se u nju nije moglo gledati: izlazilo je sunce. Pijesak je svjetlucao kao da su po tlu prosuti sami dragulji. Halef se smiješio.
– Da, trag. Vidiš li sunce, drveće, travu? I to je trag, trag Alaha!
Halef je dugo gledao u sunce i smješkajući se gladio bradu. Tada se vrati u šator, iznese ćilim, klekne na nj i poče klanjati.
(Karl May)
