Lijek za srce – božićni igrokaz

LIJEK ZA SRCE

Pozornica je podijeljena u dva dijela, jedan veći i jedan manji. U većem dijelu za stolom sjede Anica i njezina Baka. Anica nešto piše, a Baka čita knjigu. Manjim dijelom, posve praznim, prolazi Blanka nesigurna koraka i ispruženih ruku te sjeda negdje u stražnjem dijelu pozornice, okrenuvši leđa publici.

Anica (pomalo mrmljajući, više za sebe uporno ponavlja): Što bih još mogla poželjeti…? Što bih još mogla poželjeti…? (Kako se ne uspijeva dosjetiti, zagleda se nekamo u stranu, lupkajući odsutno olovkom po stolu.)

Baka (promatrajući je s blagim osmijehom): Što se to događa? Zar se moja draga djevojčica umorila od želja…?

Anica (okrenuvši se polako prema njoj, još uvijek pomalo odsutna): Skoro da je tako. Ne znam što bih još napisala…

Baka (ozbiljnijim glasom): Nekada… ne tako davno… ljude je umaralo… ljudi su bili tužni što im se mnoge želje nisu mogle ispuniti… Još više zbog toga što svojima najdražima nisu mogli ispuniti njihove želje… Jednostavno, nisu imali čime… Nisu imali kako… A danas… Danas se više ne možemo dosjetiti što bismo poželjeli…

Anica (ozbiljnijim glasom): Ali, bako… Pa pišem pismo Isusu… Uskoro će Božić. Kakav bi to bio Božić bez želja… i darova…?

Baka: Dok pišeš pismo Isusu, sjeti se da pišeš pismo djetetu Isusu… On je još malen, pa ne može mnogo ponijeti…

Anica (iznenađeno): Pa, bako, zar ne znaš…? Zar si zaboravila…? Isusu anđeli pomažu nositi darove…?!

Baka (više za sebe): Sreća je što ti anđeli često imaju ljudska imena… Zapravo, događa se da to i ne bude sreća…

Anica: Što si rekla, bako?

Baka (pribravši se): Ništa… Samo sam pomislila što je Isus dobio… što će Isus dobiti za Božić?

Anica (zabrinuto): Zar si i to zaboravila? Pa kraljevi su mu donijeli skupe darove… Zlato i… i još nešto… I onaj mali pastir mu je donio ovcu. Ovčicu… I…

Baka: Nisam zaboravila, dijete drago, nisam zaboravila… Ali ni ti nemoj zaboraviti što sam ti uvijek govorila kad sam o tome pričala: Kad god malome Isusu daruješ ono najbolje od sebe, sebi darivaš najljepši dar…

Anica (ponavlja kao nešto poznato): Kad god malome Isusu darujem ono najbolje od sebe, sebi darivam najljepši dar…

Baka (podsjeća Anicu): Nisi mi odgovorila na pitanje što je Isus dobio za Božić… Za svoje rođenje, svoj rođendan…

Anica (zbunjeno): Ne znam na što misliš…

Baka: Isus je za svoje rođenje dobio obitelj…

Anica (štreberski): Mariju, Josipa, vola i magarca…

Baka (smijući se): No, no… Ne baš tako. Dobio je svoju obitelj. I svi su ljudi postali njegova obitelj. I ti si njegova obitelj… I ja…

Anica (namrštivši se): Misliš da ako netko ima obitelj, da ne treba imati nikakvih drugih želja?

Baka: O, ne! Tužan bi bio život bez želja. Ali želje bi izgubile svoju čaroliju kad bi se sve ispunjavale samo tako… kad se oko njih ne bi trebalo potruditi…

Anica: Meni je danas previše i smišljati ih.

Baka (kao da je nije čula): Jednom, kad odrasteš, shvatit ćeš. A možeš pitati i mamu i tatu. Oni će ti reći da je za njih obitelj najljepša od svega na svijetu. I da im za obitelj ništa nije teško učiniti.

Anica: Znam. Uvijek mi govore da im je najljepši dar ako sam ja sretna.

Baka: Da, jer želje su onakve kakvi su oni koji ih žele.

Anica (nakon kraće šutnje, zabrinuto): Bako… Ali nisu sve mame i svi tate kao moji.

Baka: Ne, nisu, dijete drago. Ti imaš sreće. Vidiš, ova djevojčica koja se prije tjedan dana doselila u susjedni stan…

Anica: Blanka…

Baka (vedro): Upoznala si je?

Anica: Ne. Samo sam čula kako je njezina mama zove. Vidjela sam je nekoliko puta u stubištu. Ali čini mi se kao da me ona nije vidjela…

Baka: Nije te mogla vidjeti. Ona je slijepa.

Anica: Slijepa? Ona ništa ne vidi?

Baka: I slijepi vide. Na svoj način. Ali njoj nije lako. Njezina mama po cijele dane radi kako bi zaradila dovoljno za stan. I za sve što im treba… A tata ih je ostavio.

Anica: Ostavio? Kako misliš: ostavio?

Baka: Jednostavno tako: ostavio. Otišao nekamo i ne brine se za njih.

Anica: Pa kako je to mogao? Zar ne vidi kako im je?

Baka: Dijete drago, ova djevojčica… Blanka… je slijepa. Ali, sigurna sam, ona vidi mnogo bolje i mnogo više od svoga tate. Vid nije samo u očima. On je i u srcu. Nikada nemoj zaboraviti da oči i srce imamo i zbog drugih. Najviše zbog drugih. Ponekad i umjesto njih.

Anica: Kako to misliš: umjesto njih?

Baka: Kad vidiš da netko nešto ne vidi, a ti vidiš, onda te se to tiče.

Anica: Hoćeš reći da bih ja mogla vidjeti… gledati umjesto Blanke? Ili, možda, umjesto njezina tate?

Baka: Ako ti to oči… i srce… kažu.

Anica: Ali ja ne znam što bih razgovarala s nekim tko ne vidi. I kako bih se s njim družila? I igrala se?

Baka: To je barem jednostavno. Ti je upoznaj sa svojim svijetom, ona će tebe sa svojim, i vidjet ćete da su vaši svjetovi, zapravo, vrlo bliski.

Anica: Dobro, Baka. Otići ću se jedan dan upoznati s Blankom.

Baka (uzdahne): Jedan dan…! Samo ako želiš učiniti nešto loše, dobro je to odgađati za sutra. Još bolje – za nikada. Ali, ako želiš učiniti nešto dobro, to nikada nemoj odgađati.

Anica (gleda upitno baku): Hoćeš reći… Mogu je pozvati k nama da se zajedno igramo.

Baka: Da, ako ti to želiš.

Anica odlazi do zida u pozadini pozornice, kuca na zamišljena vrata. Blanka s druge strane pozornice nesigurna koraka dolazi do njih i otvara ih. Anica je prima za ruku, govori joj nešto što se ne čuje, Blanka joj isto tako nešto nečujno odgovara. Potom zajedno dolaze u prednji dio prostorije. Blanka, koju Anica drži za ruku, sada korača sigurnijim korakom.

Blanka: Što si sada radila?

Anica: Pa… pisala sam pismo Isusu. Samo ga još nisam završila. Ne znam kako bih…

Blanka: To je barem jednostavno. Napiši mu da ga voliš.

Anica: A ti…? Jesi li ti pisala Isusu?

Blanka: Nisam. On zna moje želje i bez da mu ih napišem. Moje su želje za svaki Božić iste.
Anica: Koje su tvoje želje… ako mi hoćeš reći?

Blanka: Ja bih htjela da Isus mome tati donese lijek za srce… da se vrati… I da se mama ne treba uvijek žuriti. Da bude više sa mnom. I da se više smije…

Anica (potreseno): A ako ti to ne donese…?

Blanka: Onda ću i sljedeći Božić željeti isto. I svaki, sve dok mi ne ispuni moje želje.

Baka (prišavši do Anice i Blanke, i zagrlivši ih): Lijek za srce. Eto, to je Božić. I zato svake godine slavimo Božić. Da bude lijek za naša srca. Da bude lijek za svako srce. I da se nikada ne umorimo vjerovati da može biti bolje. I da se nikada ne prestanemo truditi da bude dobro.

Anica: Ako još niste napisali pismo malome Isusu, napišite ga svakako.

Blanka: I nije važno kakvom ćete ga olovkom pisati. Važno je da ga napišete srcem.

Anica, Blanka i Baka: Sretan Božić svima, i blizu i daleko!

Stjepan Lice

poslala “svakodnevna posjetiteljica ovih stranica”

Rating: 7.0/7. From 1 vote.
Please wait...