Prolazeći parkom Fran je zamijetio na klupi ružnu staricu naborana lica. Na drugoj klupi sjedila je mlada žena, odjevena u finu odjeću i našminkana kao glumica. Fran je zadivljeno gledao ljepoticu.
Uspoređujući te dvije žene, bio se zamislio i nije primijetio da mu prilaze trojica dječaka. Zapriječiše mu put tražeći da istrese džepove.
– “Trebamo kintu za pljuge” – reče jedan.

Fran je u džepu imao dvadeset kuna koje mu je majka dala da kupi kruh i mlijeko. Nije im htio dati novac, nego naglo potrči prema mladoj ženi zovući je mamom. Nasilnici ustuknuše, ali uto se ljepotica okomi na Frana: – “Nisam ti ja mama, balavče! Ne izvodi gluposti i bježi od mene!”
On potrči dalje, ona trojica za njim.

– “Lagao si! Uhvatit ćemo te!” – poviču.
Uvidjevši da u parku nema prolaznika, Fran se spusti na klupicu pored starice.
– “Sad ćeš nam reći da ti je to baka, kukavice!” – naceri se najjači među napadačima.

Naježio se pri toj pomisli, čak više nego od straha da će ga grubijani istući. No, starica ustane i pođe dječacima u susret. Fran nije htio gledati za njom, ali čuvši korake one trojice koji su se udaljavali trkom, ipak pogleda.
– “Hajde kući, dijete!” – blagim glasom reče starica. – “Dala sam im nešto novca da te puste na miru.”
– “Hvala!” – procijedi Fran, pa požuri prema ulici. Razmišljajući o tom događaju, pitao se znači li tjelesna ljepota ujedno i duševnu, i obratno. Iako nije znao da će se s tim pitanjem u budućnosti često susretati, znao je, poučen iskustvom, pravi odgovor.

Nada Iveljić