Svakog jutra, u malom Kraljevstvu Blagostanja, neki je prosjak bez riječi donosio kralju jednu jabuku, a onda bi otišao. Kralj, koji je bio navikao primati mnogo skupocjenije darove od tog voća što je jutrom stizalo, volio se narugati na račun prosjaka, kad bi ovaj otišao.

Svi su na dvoru oponašali kralja: jer zaista ne bi bilo prikladno ne postupati ili ne misliti kao kralj.

Prosjak se nije obeshrabrio i svakog je jutra dolazio i predavao kralju u ruke svoj dar. Iako mu je to bilo već dosadilo, kralj je ipak primao dar, uz hinjeni smješak i odlagao ga u jednu košaru. Bila je već krcata i jedva je u nju stalo sve voće koje je prosjak s ljubavlju, pažnjom i strpljivošću donosio.

Jednog dana najdraži kraljev majmun uzeo je jedan komad tog voća i zagrizao ga, a onda ga je odmah bacio pred kralja. Kralj je, sav u čudu, ugledao usred jabuke dijamant.

Istog trena je dao otvoriti sve voće koje je bilo nagomilano u košari i u svakom je našao dijamant.

Sav u čudu, kralj je dozvao neobičnog posjetitelja i zatražio objašnjenje. Ovaj je odgovorio: “Donosio sam ti ove darove da shvatiš da ti život svakoga jutra nudi poseban dar na koji ti zaboravljaš radi silnog ovog bogatstva kojim si okružen. Taj dar je novi dan koji započinje.”

Mnoge stvari izgledaju prevažne, ali postoji jedno dobro koje sve nadilazi i koje je kao dijamant skriven u našem srcu – to je osmijeh što ga darujemo onome kome je potreban. Nosim li svakoga jutra nekome svoj dar?

Yvon Cousineau ( “Odgojne vježbe za rad u skupinama”)

No votes yet.
Please wait...