Grad cvijeća – priča o civilizaciji ljubavi

Bio jednom grad koji ni po čemu nije bio poseban. Stanovnici su živjeli jednostavno, nisu bili ni bogati ni siromašni, nisu bili baš radišni, no nisu bili ni lijenčine. Imali su jednu posebnost: voljeli su cvijeće.

Uzgajali su ga u lijehama, vazama, pa čak i u praznim kantama i limenim kutijama.

Cvijeća je bilo posvuda: na prozorima, balkonima, stubštima, u dvorištima. Benzinske pumpe su također bile pune cvijeća.

Gradom je lepršalo i mnogo šarenih leptira.

Ni kišni dani tu nisu bili tužni i mračni. Cvijeće je razveseljavalo svojim bojama, a oko sivih zidova lepršali su žuti, plavi i crveni leptiri.

Noći također nisu bile mračne. Snovi tih građana bili su puni boja, nosili su ljude u visine, k nebu iznad kuća, te su letjeli poput leptira.

Dosta tih leptira!

Jednoga je dana gradonačelnik održao govor.

“Građani!” reče. “Trošite previše vremena na cvijeće. Zbog toga ne ra<dimo ništa korisno. Svoje kuće i trgovine moramo modernizirati, moramo sagraditi veće tvornice. Djeca trebaju ozbiljnije studirati. Zato dosta cvijeća! Dosta leptira! Dosta snova!

Zabranio je uzgajanje cvijeća u vrtovima, po uredima, na prozorima, šalterima i benzinskim pumpama. Posvuda.

Zapovjedio je također da se mrežicama hvataju leptiri koji lepršaju gradom. Organiziran je i najbolji prijevoz kakav se nikad dotad nije vidio.

Mnoštvo kamiona, jedan za drugim, izvozilo je iz grada cvijeće i čitave nasade ukrasnog blja.

U gradu nije ostao ni jedan jedini leptir.

Perivoji su preseljeni na jedno veliko polje izvan grada, a oko polja je podignut visok zid tako da cvijeće više nitko nije mogao vidjeti.

U polju su bile načinjene staklene kutije u koje su zatvorili leptire.

Stanovnici gradaa prozvali su to mjesto “grobljem snova”.

Tri cvijeta na ploči

Grad bez cvijeća i leptira postao je turoban. U njemu su sagrađene brojne velike zgrade.

Po ulicama su se nanizale beskrajni redovi automobila. Posvuda se čulo njihovo brujanje, jer su ljudi vječito nekamo žurili, vikali jedni na druge i jurili za svojim poslovima. Nitko više nije sanjao, pa su noći postale tamne kao da su crni prekrivači padali s neba i gušili gad.

Kako je dosadan ovaj grad, govorila su djeca.

Bila su djeca tužna, nisu se družila, smijala. Nisu se ni vidjela, nitko ih nije čuo.

“Ni igrati se nije lijepo kad nema cvijeća, stabala, leptira”, rekao je Mladen svom priajtelju Petru putem do škole.

“Morali bismo nešto poduzeti prije nego bude prekasno”, odgovorio je Petar.

Tog jutra nastavnik je na ploči nacrtao tri cvijeta.

Netko ih je nacrtao pored matematičkog zadatka.

Nastavnik je zaprepašten. “Prekinite s glupostima!” vikao je ljutito dok je spužvom brisao cvjetove.

Groblje snova

Nekoliko dana kasnije, na satu likovne kulture, pojavio se leptir.

“Jesi li ga to ti donio, Petre?” upita nastavnik.

“Ja? Zašto? Otkud meni leptir?” odgovori Petar. Leptir je odlepršao. Nakon velikog odmora, u razred je ušao nastavnik hrvatskog jezika. Krasan bijeli leptir proletio je iznad dječjih glava.

“Kako je lijep!” povikala je jedna djevojčica.

“Uhvatite ga odmah i izbacite!” povikao je nastavnik. No leptir je i sam kroz prozor izletio iz učionice.

Istinu govoreći, i odrasli su željeli da se cvijeće ileptiri vrate u grad. Šaptali su to jedni drugima na uho: “Gospođa Ana, vrsna krojačica, uzgaja malu margaretu u naprsnjaku.” “U tvorničkoj blagovaonici uzgajaju šafrane u čašama.” “Gospodin Marinko, poštanski službenik na šalteru br. 7, uzgaja cvijet u svojoj glavi. cvijet nije trebalo ni gnojiti ni zalijevati, dovoljno je zamisliti ga i on zamiriše.”

Te su se noći Mladen i Petar potajno odšuljali na groblje snova.

“Kako ćemo ući?” pitali su se dječaci.

Ivan ugleda kako iz rupe na zidu izlazi mačak. Mladen izvadi još dva kamena i rupa je bila dovoljno velika da oni jedan za drugim uđu u polje. Vidjeli su nepregledno mnoštvo cvjetova, ukrasnih stabala i bezbroj leptira koje su u gradu toliko željeli vidjeti.

Slavlje cvijeća

U polju su pronašli staklene kutije pune leptira obješene po zidovima. Petar kamenom poče razbijati staklene kutije. Iznenada su začuli grmljavinu; približavalo se nevrijeme. Dvojica prijatelja izađoše iz vrta i brže-bolje se vratiše u grad. Tek što su stigli kući, nevrijeme se sručilo na polje snova. Jak vjetar je porušio zidove, počupao cvijeće, polomio mala i velika stabla te ih zajedno s kišom raznosio po gradu.

Za nekoliko su dana posijali i zalivenih sjemenki niknuli izdanci, a ubrzo i čitavi buseni trave i raznovrsnog cvijeća. Grad se ponovno ozelenio i napunio cvijećem. Cvijeća je bilo u vrtovima, po uredima, na benzinskoj , u svakom kutu maloga grada. Zatim su se pojavili i leptiri raznih oblika i boja.

Gradski stražari počeše bježati. Građani međutim bijahu presretni. Odlučili su da će slaviti Dan cvijeća – ne samo te godine, već svake godine u isto vrijeme.

Djeca su se smijala i igrala kao prije. Noći su opet bile bistre i mirisne. Ljudi su sanjali snove koji su se dizali k nebu kao tisuće leptira i blještali na mjesečini.

Razmisli: Gradiš li svijet pun cvijeća, leptira, šarenih snova ili siv, užurban svijet pun ljudi koji stalno nekud žure i viču jedni na druge.

Please wait...