Njih se čita i priča za sam Božić i kroz neko vrijeme koje mu prethodi, odnosno koje slijedi poslije njega. A kako su božićni dani bogati zbivanjima, mnoge priređene, darovane božićne priče ostaju nepročitane. (I ne samo one pisane nego i one življene.)
Nikome najvjerojatnije ne pada na pamet da bi priče o moru trebalo čitati samo na moru, priče o zvijezdama po noći, i to ako je noć vedra, a priče čija se radnja zbiva poslijepodne samo poslijepodne.
No, kad se nešto slično tome kaže za božićne priče, to kao da se podrazumijeva. Kao da nježnost i susretljivost božićnih priča može opstati samo u božićne dane. Kao da za ostale dane u njima nema dovoljno snage, dovoljno zbiljnosti, kojima bi se mogle suočiti sa svime što život jest.
I tako ljudi kroz godinu najčešće ne čitaju božićne priče. Ne čitaju ih ni sami niti ih čitaju svojoj djeci. Stjecajem okolnosti zna se dogoditi da na televizijskom programu u neko neočekivano vrijeme prikažu božićni film. To se najčešće događa u preuzetim televizijskim serijama. Dok su se njihovi tvorci prilikom prvog prikazivanja serije trudili da epizoda koja će se prikazati u božićno vrijeme ima sadržaj na neki način vezan uz Božić, prilikom preuzimanja serije o tome se krajnje rijetko vodi računa pa se može dogoditi da nas božićna epizoda ugodno iznenadi usred godine.
Prva božićna priča – najistinitija i najsnažnija životna priča uopće – izborila se za život u osobito zahtjevnim okolnostima i već dvije tisuće godine izdržava test vremena. Toj božićnoj priči pridodale su se kroz vjekove i mnoge druge snažne božićne priče koje čuvaju i oplemenjuju ljudskost.
Nerijetko pomislim kakav bi naš život i ovaj svijet bio kad se Božić i njegove priče ne bi trebali skutriti na kraju naših godina, na rubu naše stvarnosti? Kako bismo živjeli, kakvi bismo ljudi bili, kad bismo imali hrabrosti sve što jesmo i sve što živimo, smjestiti u božićno ozračje?
Kad bismo imali hrabrosti živjeti božićnu zbilju, ubrzo bismo otkrili da je mnogošto što nazivamo zbiljom tek površna, beživotna priča nedostojna naših dana. Uistinu, kad bismo živjeli postojano otvoreni Božiću, njegovim porukama i pričama, životne ljepote bi se neprestance umnažale u nama i oko nas.
Kad bismo i mi imali hrabrosti biti božićna priča. I prihvatiti božićne priče koje žive uz nas.
Stjepan Lice
