Moje agresivno dijete – riječ psihologa

Mnogi su se roditelji susreli s ponašanjem svog (ili tuđeg) djeteta, a koje je uključivalo udaranje, čupanje, grizenje, pljuvanje, vrištanje, grebanje, prostačenje, razbijanje, kidanje, bacanje, suprotstavljanje i slično.

slika preuzeta sa: www.smartparents.sg

Sve navedeno opisuje neki oblik agresivnog ponašanja, u podlozi čega su vrlo jake neugodne emocije – nezadovoljstvo i ljutnja.

Osnovna karakteristika agresivnog ponašanja svjesno je i namjerno nanošenje štete nekome ili nečemu kako bi se zadovoljila neka potreba. Drugim riječima, dijete se ponaša agresivno jer želi nešto do čega ne može doći, odnosno jer je naišlo na prepreku i to ga frustrira – a frustracija dovodi do agresije jer ona služi kao sredstvo za uklanjanje prepreke.

Agresivno ponašanje može biti fizičko, verbalno, pasivno, direktno, indirektno te namjerno, nenamjerno i potisnuto. Namjerna agresija često je potaknuta vanjskim podražajima, odnosno uznemirujućom situacijom. Nenamjerna se obično javlja zbog unutrašnje napetosti i neugodnih osjećaja, a potisnuta –  usmjerena je prema unutra – zbog „progutane“ uvrede, velikog straha od kazne i slično.

Agresija je jedan od prvih načina suočavanja s frustracijom koji mala djeca nauče. Upravo grebanje, udaranje, grizenje i guranje posebno su uobičajeni kod djece koja još nisu razvila verbalne sposobnosti dovoljno da se mogu izraziti na taj način i objasniti što žele te što im smeta.

Između 3. i 5. godine, agresivnost je relativno uobičajen način komunikacije. Međutim, agresija može biti i posljedica odgojnih nedostataka. Prestrog odgoj, često kažnjavanje, posebice udaranje, previsoka očekivanja, emocionalno neprihvaćanje i nesigurna okolina, ljubomora, nedostatak pažnje – faktori su koji pospješuju agresivno ponašanje. Razlog tome je taj što svi ti faktori izazivaju nezadovoljstvo, ljutnju i frustraciju.

Roditelji/učitelji/odgojitelji često, zapravo nesvjesno, nagrađuju djetetovo agresivno ponašanje. Naime, dijete koje se ponaša agresivno dobiva najviše pažnje – ono koje se na igralištu progura da bi se spustilo niz tobogan – često na kraju dobiva tobogan samo za sebe.

Jedan od najtežih problema s kojima se odrasli suočavaju u zaustavljanju agresivnog ponašanja jest taj što kratkoročno dijete zapravo dobije upravo ono što želi. Odrasli učine sve kako se dijete ne bi ponašalo agresivno te mu omoguće ono što si je dijete zacrtalo. Dugoročno gledano, takvo ponašanje dovodi do toga da dijete gubi prijatelje, na lošem je glasu u vrtiću ili školi te se susreće s brojnim drugim negativnim posljedicama koje mogu ponovo izazvati frustraciju te dovesti do – već dobro naučenog – agresivnog ponašanja, čime se zatvara krug.

Često se roditelji pitaju gdje su pogriješili ili gdje su propustili učiniti nešto ispravno… Krive sebe. No, ono što još uvijek mogu učiniti jest naučiti dijete prihvatljivim oblicima izražavanja emocija u određenim situacijama i na određenim mjestima.

Prvi korak pomaganju djetetu da prevlada i usmjeri svoju ljutnju na prihvatljiv način jest uočavanje obrazaca ili situacija koje su okidači za agresivno ponašanje. Drugim riječima, važno je primijetiti kada i gdje se takvo ponašanje najčešće javlja. Primjerice, javlja li se agresija samo kod kuće ili samo na javnim mjestima? Je li uobičajena poslijepodne? Je li češća kada je prisutan veći ili manji broj ljudi? Javlja li se samo u društvu određenih ljudi?

Većina djece prolazi kroz vrlo predvidive oblike ponašanja prije nego što izgube kontrolu.

Važno im je osigurati jasnu strukturu i dnevnu rutinu jer predvidivost pomaže djeci da ostanu mirna – osjećaju sigurnost jer znaju što očekivati od osobe ili situacije.

Vjerojatno je većina roditelja došla u iskušenje ili čak podlegla iskušenju da udare dijete zbog takvog njegovog ponašanja, no upravo to dovodi do puno veće štete, nego do pozitivnih posjedica. Mnogi vjeruju da je batina izašla iz raja i da je to način na koji će dijete naučiti što se smije, a što ne. Međutim, udaranje je reakcija kojom dajete djetetu primjer kako se ponašati kad ste ljuti. Sjetite se da djeca puno lakše i brže uče imitacijom tuđih postupaka, dakle, ono na taj način uči da je udaranje prihvatljivo kad god se osjećaju ljutito i da je to način rješavanja problema.

Mlađoj djeci, koja još nemaju dovoljno razvijene govorne sposobnosti, uz vježbanje verbalnog iskazivanja emocija, treba pružiti praktične načine za izražavanje ljutnje koji su prihvatljivi. Važno je da znaju kako osjećaji nisu dobri ili loši te da osjete kako ih unatoč njihovim osjećajima prihvaćate. Ono što im treba objasniti jest kada, gdje i na koji način mogu izraziti svoje osjećaje. Primjerice, za neposredno izražavanje ljutnje mogu poslužiti lopta za šutanje, jastuk za udaranje, papir za kidanje ili šaranje, prostor za trčanje.
Za posredno izražavanje ljutnje mogu poslužiti ekspresivne tehnike kao što su crtanje, igranje lutkama, modeliranje i slično pomoću kojih  bi mogli prikazati i izraziti svoju ljutnju.

Kada je riječ o primjerenom mjestu za izražavanje ljutnje – djeca trebaju znati granice i pravila ponašanje u određenim situacijama. Stoga je korisno odrediti mjesto na kojem djeca mogu izraziti emocije kako žele, primjerice: „ljutilište“ ili „vikalište“, gdje djeca mogu otići i „ispuhati se“

Iako je s mlađom djecom teže, svakako treba poticati razgovor te kroz njega pokazati prihvaćanje djeteta sa svim njegovim emocijama. Na taj način oni grade samopoštovanje, pozitivnu sliku o sebi te se osjećaju jednako vrijednima.

Važno je uvijek reagirati, odnosno jasno pokazati da agresivno ponašanje nije prihvatjivo. Zato je dobro uvijek biti u blizini kako bi se pravovremeno reagiralo.

Roditelji trebaju biti primjer svojim ponašanjem – drugim riječima – trebaju sami zadržati kontrolu nad sobom i situacijom.

Također, oba roditelja trebaju biti usuglašena u djelovanju, odnosno, važno je da su dosljedni. Trebaju koristiti iste posljedice za iste postupke. Nikako nije poželjno da se za nepoželjne djetetove postupke nekad primijeni posljedica, a nekad ne ili da posljedica svaki put bude drugačija.

U sučaju da je agresivno ponašanje način privlačenja pažnje, onda ga ipak treba ignorirati (osim, naravno, ako je to ponašanje opasno za dijete ili okolinu).

Djecu valja učiti prosocijalnom ponašanju i poticati empatiju. To se može postići pričanjem priča u kojima se nalaze likovi s kojima se djeca mogu poistovjetiti, davanjem primjera, igranjem uloga i sl.

U svakom slučaju, poželjna ponašanja valja pohvaliti, potkrijepiti i nagraditi.

Za stariju djecu i adolescente pomaže učenje novih načina dolaska do željenog cilja. Upravo je nepoznavanje adekvatnih načina nošenja s neugodnim emocijama vrlo često razlog zbog kojeg se ponašaju neprihvatljivo. Trening asertivnosti nije lak, ali rezultira izuzetno poželjnom vještinom koja omogućava pojedincu da prevlada agresiju, da se izrazi, nikoga ne povrijedi te da uza sve to dobije ono što je htio.

Biti samo roditelj je lako, no biti dobar roditelj zahtijeva puno rada i napora. Stoga, oboružajte se strpljenjem, razumijevanjem i smirenošću jer je to najbolji put prema uspjehu!

Dunja Marincel, mag. psych.,

tekst preuzet sa: www.istrazime.com 

No votes yet.
Please wait...