Na ulici ugledam čovjeka kako prosi,
na uzici psa koji mu lavežom prkosi…
Ljudi prolaze pokraj njih plašeći se psa.
Uzalud prosjak moli novčić-dva…

Prazna kutija kraj njega stoji.
Pokisla od kiše.
Nitko se prići ne udostoji,
a prosjak moli sve više i više…

Ne tjera on psa od sebe.
Tiho mu govori: “Ostani, bit će i za tebe!”
Samo ga moli da lavežom ne plaši prolaznike.
-Te riječi me dirnu, jer shvatila sam
koliko među jednakim ljudima ima razlike…

Siroti prosjak ni za sebe nema,
ali pomoći će i onom tko njemu odmaže…
Oh, koliko srce taj sirotan ima,
a njemu nitko ne pomaže!

Gledam ljude; pokraj njega prolaze…
S gađenjem ga obilaze…
Nikada se nisu pitali; što je čovjeka natjeralo prositi
i koliko stida on mora zbog toga podnositi…

Pomislim; nikada ne znamo što i nas u životu čeka…
Možda će i naš život sličiti na život ovog čovjeka…
Možda je i nama sudbina prorekla
jednom živjeti život prosjaka…

…jer tek tada kao da osjećaje za druge imamo…
Kada sami milostinju primamo…
Tek tada srce postaje veće
i za život poželimo samo zdravlja i malo sreće.

U tim trenucima želimo milost dobrih ljudi,
da se savjest u njima probudi…
I pomognu sirotu prosjaku
preživjeti dan dostojan čovjeku.

A ISPOD KIŠOBRANA PROLAZNICI,
SVJESNO, LICE SKRIVAJU…
– DA, BAŠ ONI KOJI SVE IMAJU ! ! !

A prosjak sa psom milostinju traži…
Kiša mu lice i odjeću vlaži.
Pas već umoran od laveži
uz prijatelja svog, pomoć, prosi ležeći…

– Prilazim čovjeku koji prosjači…
Pružam novčanicu.
Njemu ona mnogo znači.
– Neka si barem kupi kišnu kabanicu…

Renata Bencek

No votes yet.
Please wait...