Dabogda ti bila laka zemlja Hrvata
na koju si sa svojima pošao i zapalio oganj da je sažeže.
Gledam te mrtva na ledini podno Velebita: glavu, noge, ruke;
bradu pred kojom je jučer klečala Marija preklinjući te:
krstom kojim se krstiš, slavom koju slaviš,
djetetom ako ga imaš, dušom ako je imaš,
majkom koja te rodila.
Dabogda ti u raju oprostili u koji si ih poslao.
Dabogda neslušao dovijeka nejaki glas koji te molio:
»nemoj mamu, čiko, nemoj mene, čiko«.
U Lici. U rujnu. U ratu devedeset i prve.
U Petrinji, Dalju, Ćelijama,
Na Sajmištu u Vukovaru….
Dabogda, čiko!
U zemlji Hrvata. Da Bog da!
(Ivan Tolj)
