Jedna stara legenda pripovijeda da je usred pustinje bio zdenac vode koji je gasio žeđ zauvijek. Svi koji bi pili s tog zdenca ne bi nikad više bili žedni. Malo njih je zapravo vjerovalo u tu priču. No, jednoga dana neki je čovjek pronašao zemljovid na kojem je bilo točno označeno gdje se zdenac nalazi. Dobro sakrije zemljovid da ga netko ne bi pronašao i žurno krene prema označenom mjestu. O njemu se otada više ništa nije znalo.

Prolazile su godine. Drugi je čovjek slučajno pronašao zemljovid. Nikomu ništa nije rekao, zemljovid je dobro sakrio i otišao u pustinju da sȃm pronađe čudesni zdenac. Ni o njemu se više ništa nije čulo.

I opet je prošlo mnogo godina, dok nije netko treći i opet slučajno pronašao zemljovid i ista priča se ponovi po treći put. Događalo se tako stotinu godina, sve dok jednom zemljovid ne pronađe čovjek koji ga nije sakrio, nego ga je svima pokazivao. I opet je bilo malo onih koji su vjerovali u čudesan zdenac. Ali mala skupina se odvažila poći u potragu. Put je bio neobično težak zbog pustinjske vrućine. Ali kako su putovali u skupini, uspjeli su preživjeti, pomažući jedan drugomu i dijeleći ono malo vode što su imali.

Nakon nekoliko dana putovanja pustinjom, pronađoše zdenac. Oko njega je bilo na stotine ljudskih kostura. Ljudi se bijahu približili zdencu i vidjeli vodu u dubinama, ali nisu imali čime zahvatiti. Zato su svi poumirali od žeđi. Tražili su vodu samo za sebe, a sami je nisu uspijevali dohvatiti.

Ljudi iz skupine sjednu da se dogovore kako doći do vode. Nisu imali ni uže niti vedro. Poskidali su odjeću i od nje načinili dugačko uže. Svezali su ga za bocu i tako zahvatili vodu. Na taj su način svi mogli piti i, začudo, nisu  više žeđali. Tajna uspjeha bila je u tome što su putovali zajedno i što su se međusobno pomagali.

José Real Navarro