Dekameron – katolička vjera

U drugoj priči prvog dana Dekamerona, pronalazimo priču o tome kako je Giannotto pokušao uvjeriti židovskog prijatelja Abrahama da postane kršćanin. Giannotto je prilično neobrazovan trgovac, ali njegovi argumenti su iskreni. S druge pak strane, Abraham je teološki dobro naučen židov, ali umjesto da razruši prijateljeve argumente, zbog prijateljstva i možda pod utjecajem Duha Svetog (kao što sugerira autor) odlučuje da će ići u Rim vidjeti kakav je taj navodni Vikar Kristov, kako bi odlučio koja je vjera ispravna. Giannotto misli da je sve izgubljeno:

“ako ode u Rim i vidi izopačen i prljav život klera, ne samo da neće od židova postati kršćanin nego će se, ako prije postane kršćanin, nesumnjivo vratiti židovstvu.”

Unatoč tome, šalje svog prijatelja uz blagoslov. Abraham posjećuje Rim te svjedoči svom grijehu među “Papom, kardinalima, i drugim prelatima i dvorjanima”, Abraham se vraća, a Giannotto je siguran da više nema šanse za obraćenje. Upita Abrahama što je mislio o Papinskom dvoru. Abraham odgovara:

“Nimalo mi se ne sviđaju, neka ih Bog sve osudi; koliko sam mogao ustvrditi, nisam tamo vidio niti svetosti, ni pobožnosti, niti dobrih djela ili primjernih života, ili ništaviše među klerom; umjesto toga, požuda, pohlepa, proždrljivost, prevare, zavist, oholost i slično, i još gore (ako je gore moguće) sve je takvo da vjerujem kako je grad više djelo prema Vragu nego Bogu: prema mom mišljenju, taj tvoj Pastir, i svi ostali, trude se što je brže moguće i sa svim svojim talentima i vještinama reducirati kršćansku religiju na ništa, ukloniti je s lica zemlje umjesto da rade kao njena potpora i temelj. I s obzirom da sam primijetio da unatoč svemu tome, nisu uspješni, nego upravo suprotno, da tvoja religija stalno raste i postaje sve svjetlija i slavnija, opravdan sam u mišljenju da ima Duha Svetog kao svoj temelj i podršku, i da je istinitija i svetija od bilo koje druge religije… Pođimo u crkvu, i tamo ću, prema običajima tvoje svete vjere, biti kršten.”

Iako smo kroz prošlo stoljeće bili blagoslovljeni papama uzrorne svetosti (naravno bilo je izopačenosti među klerom i laicima), argument ne zahtijeva trenutnu papinu izopačenost. Ono što zahtijeva je iznenađujući način kojim Crkva, unatoč izopačenosti, preživljava i raste. Možete prigovoriti: ali da je Katolička vjera istinita vjera, ne bi li očekivali da će hijerarhija biti sveta? Iako analogija nije savršena, to je poput pitanja u slučaju nekog tko je čudesno ozdravio, zašto je Bog uopće dopustio bolesti. Pitanje je dobro i teško, ali zbog toga ozdravljenje (u slučaju raka) ili preživljavanja i rasta (u slučaju Crkve) nije ništa manje divno.