Jednoga dana neki čovjek pristupi Isusu i reče: »Učitelju, znam da ti dolaziš od Boga i da naučavaš put istine. Ali moram ti reći da mi se tvoji učenici, oni koje zoveš svojim apostolima ili svojom zajednicom, nimalo ne sviđaju. Primijetio sam da se puno ne razlikuju od drugih ljudi. Nedavno sam se posvađao s jednim od njih. Napokon, svima je poznato da se tvoji učenici uvijek ne slažu i da među njima ne vlada samo ljubav.
Znam jednoga koji se bavi ne baš čistim poslovima… Htio bih te stoga iskreno upitati: je li moguće biti tvoj učenik a da čovjek nema ništa s tim tvojim takozvanim apostolima? Želio bih te slijediti i biti kršćanin (ako mi dopustiš), ali bez te zajednice, bez Crkve, bez svih tih tvojih apostola!« Isus ga pogleda pažljivo, pun blagosti. »Slušaj«, reče mu, »ispričat ću ti jednu priču: Sastali se jednom zgodom ljudi da se malo razgovore. Kad je noć spustila na njih svoj crni plašt, oni skupili hrpu suvaraka i naložili vatru. Stisnuli se oko nje jedan uz drugoga, a plamen ih grijao i osvjetljavao im lica. Onda jedan od njih odjednom ustane i odluči poći svojim putem, biti sam. Dohvati zapaljen ugarak s ognja i sjede podalje od ostalih. Njegovo ga je drvo u početku grijalo i osvjetljavalo, a nakon nekog vremena dogorjelo je i konačno se ugasilo. Čovjeka koji je sjedio sam morila je studen i noćna tama.
Razmislio je, ustao i vratio svoju cjepanicu na veliku vatru svojih prijatelja. Drvo se opet zapalilo i razgorjelo. Čovjek ponovno sjede ukrug s drugima, utopli se, a plamen je obasjavao njegovo lice.« Isus je, smiješeći se, dometnuo: »Oni koji meni pripadaju blizu su vatre, zajedno su s mojim prijateljima. Jer ja sam došao da donesem oganj na zemlju i ono što najviše želim jest da on gori.«
Crkva je upravo to: jamstvo da si blizu vatre.

Bruno Ferrero