Neobjašnjen dolazak i odlazak Marijine kuće – Trsat

Svetište Majke Božje na Trsatu s čudotvornom slikom Majke Milosti na glavnom oltaru jedno je od najstarijih hrvatskih marijanskih svetišta. Predaja kaže da je 10. svibnja 1291., u vrijeme pape Nikole IV. i cara Rudolfa I. Habsburškog, iz Nazareta, grada u Palestini, stigla na trsatski brežuljak kuća svete Isusove obitelji, Marije i Josipa.
Presudan događaj koji se zbio u toj kući jest navještenje arhanđela Gabrijela Djevici Mariji da će začeti po Duhu Svetom i roditi Isusa Krista, sina Božjega. Za kršćane, Kristove učenike, taj događaj ima osobito značenje: bilo je to utjelovljenje Sina Božjega na Zemlji kad je Bog postao čovjekom, našim bratom, kako je to rekao Franjo Asiški, utemeljitelj franjevačkog reda.
Upravo je Franjo Asiški, kako piše 1648. godine fra Franjo Glavinić, trsatski povjesničar i jedan od najpoznatijih franjeva­ca u službi Trsatskog svetišta, u svojem djelu Origine della Provincia Bosna-Croatia, (Udine, 1648., fol. 9) noćio i odmarao se na trsatskom brijegu i tom zgodom primio objavu “da će na Trsat prispjeti svetinja, naime Sveta kuća nazaretska, i da će njegovi sinovi na posvećenom mjestu boraviti i služiti”.

unutrašnjost Nazaretske kućice – Loretto

Povijest zna da je sv. Franjo Asiški godine 1212. pošao na put lađom u Svetu Zemlju, ali su ga “protivni vjetrovi” bacili na istočnu obalu Jadrana pa je doista boravio na hrvatskom tlu; o tome svjedoče najraniji svečevi biografi.
Mnogi gradovi na hrvatskoj obali Jadrana žele da je sv. Fra­njo boravio baš u njima premda povjesničari nisu u stanju op­ravdati takve tvrdnje. Sam Glavinić bilježi da i zagrebački fra­njevci gaje tradiciju da je sv. Franjo tom zgodom bio u Zagrebu i ondje osnovao samostan, ali odmah pridodaje da nigdje nije naišao na zapis koji bi to spominjao. No, ostaje također upitno je li sv. Franjo bio na Trsatu i navijestio da će njegovi duhovni sinovi, franjevci, biti u službi Trsatskog svetišta od davne 1453. godine do danas, tj. punih pet i pol stoljeća.
Predaja o dolasku Nazaretske kućice na Trsat 1291. godine protkana je prepoznatljivim povijesnim činjenicama, ali je do­brim dijelom poremetila njihovu kronološku sljednost. Tako na­glašava da su tada Trsatom vladali knezovi Krčki, kasnije zvani Frankapani. Oni su doista stolovali na Trsatu od 1116. do 1529. godine.
Tradicija hoće da je Sveta kućica bila na mjestu gdje danas stoji bazilika Gospe Trsatske, a koje se tada zvalo “Ravnica”. Bi­la je dugačka devet metara i 49 centimetara, široka četiri metra i 50 centimetara, a visoka tri metra i 24 centimetra. Sazdana je bila od crvenkastog kamena, položena bez temelja na samo tlo, krov joj je bio drven, oličen plavom bojom i oslikan zvijezdama. Trsatski vjernici primiri su dolazak kućice kao posebnu Božju naklonost.
Gospodar trsatskog kaštela Nikola I. Frankapan odlučio je, kako bi se razjasnio sam događaj, poslati u Palestinu poslan­stvo. U poslanstvu su bili trsatski plovan Aleksandar Jurjević koji je, ugledavši Svetu kućicu, iznenada ozdravio od teške vru­ćice, barun Sigismund Oršić i Ivan Greguroci. Oni su ponijeli u Svetu Zemlju točnu mjeru Svete kućice, kako bi u Nazaretu, na mjestu utjelovljenja, utvrdili da li je kućica što je stigla 1291. godine na Trsat ista ona u kojoj je arhanđeo Gabrijel navijestio Mariji da će začeti po Duhu Svetomu. Putopis trsatskog župni­ka nije sačuvan, ali zahvaljujući fra Franji Glaviniću saznajemo da su nakon četiri mjeseca putovanja i istraživanja poklisari podnijeli knezu Nikoli svoj izvještaj. Ti zapisi su bili među do­kumentima Medvedgradskih uspomena, tj. spisima trsatskog franjevačkog samostana koji su se od 1509. do 1512. čuvali u tvrđavi Medvedgrad.

Loretska i trsatska predaja o pojavi Svete kuće

Medvedgradske uspome­ne čuvale su i zapis da je Nazaretska kuća nestala 10. prosinca 1294. s Trsata i otada se nalazi u talijanskom gradiću Loretu blizu Ancone. Povijest to Marijino svetište prati od početka 14. st. i bilježi događaj čudesnog prijenosa Svete kuće iz Nazareta sredinom 15. st. u tzv. Ružariju sr. Katarine (1413.-1463.)

Nazaretska kućica – Loretto

Dugo se držalo da je prvi zapis koji izričito govori o prijeno­su Svete kućice na obale Jadrana zabilježio između 1465. i 1472. godine ondašnji čuvar svetišta u Loretu Pier Giorgio Tolomei, zvan Teramano. Nakon njega je franjevac Francesco Suriano krajem 15. stoljeća osporavao ovo čudo tvrdnjom kako Bogorodičina kuća, zbog toga što je u Nazaretu bila ukopana u stijenu, nije mogla naprosto “poletjeti” i biti prenesena. Istini­tost predaje nijekao je u doba protestantske reformacije i ko­parski biskup Pavao Vergerije, pišući početkom 16. stoljeća o “loretskom idolu”. Bilo je više pisaca koji su dovodili u pitanje istinitost predaje. Nasuprot njima javljali su se branitelji tvrd­nje o čudesnom prijenosu Nazaretske kućice, a među njima se ističu u 16. stoljeću Girolamo Angelita (1509.-1561.), gradski službenik u Recanatiju, Rafaele Riera (1582.), dugogodišnji ispovjednik u Loretu, kao i isusovac Orazio Torsellini (poslije 1617.) ravnatelj zavoda “Illvricum” u Loretu. Ipak, do današ­njih dana oštro se suprotstavljaju dva mišljenja: jedno brani istinitost trsatsko-loretske predaje, a drugo osporava njezinu vjerodostojnost.

Angelita je 1530. prvi u svom opisu prenošenja Svete kuće iz Nazareta u Loreto spomenuo Trsat kao privremeno boravište Svete kuće, a spominje također bana Nikolu Frankapana koji je želio provjeriti porijeklo te kuće pa je uputio u Svetu Zemlju poslanstvo na čelu sa župnikom Aleksandrom. Njegovo upot­punjenje loretske predaje o prijenosu Svete kuće preuzeo je Torsellini, a zatim i naš Bartol Kašić. Spomenuta trojica su prvi pisci koji su zapisali trsatsku predaju o prijenosu Svete kuće ili, barem, trsatski dio loretske tradicije. Angelita i Torsellini na­glašavaju da su se koristili dokumentima s Trsata u opisu zbi­vanja prijenosa Svete kuće na Trsat i zatim u Loreto. No, nije isključeno da su saznali za trsatsku predaju o prijenosu Svete kuće na zapadnu obalu Jadrana od Hrvata koji su se naselili u Loreto i njegovu okolicu bježeći pred Turcima u dugom razdo­blju od 14. do 16. st. Svakako su hrvatski doseljenici još 1469. u samom Loretu osnovali osobitu hrvatsku marijansku bratov­štinu da bi tako bolje njegovali pobožnost prema Majci Božjoj od Loreta.
Najznačajniji povjesničar Trsatskog svetišta fra Franjo Glavinić je tri puta bio u Loretu. Upoznao je loretsku predaju o prijenostu Svete kuće i neke pojedinosti je ugradio u svoju povijest Trsatskog svetišta. On, naime naglašava da svoj izvještaj temelji na zapisima iz tzv. Medvegradskih uspomena, izgorjelih 5. ožujka 1629. u požaru koji je uništio trsatsku franjevačku samostanku knjižnicu i arhiv. U tim zapisima bio je i putopis trsatskog župnika Aleksandra koji je po nalogu kneza Nikole Frankapana bio pošao u Svetu Zemlju. Glaviniću, provjerenom povjesničaru i piscu drugih djela u duhu katoličke obnove, ne može se predbaciti da je izmislio izvještaj o prijenosu Svete kuće iz Nazareta na obale Jadrana. Bio je, naime, povjesničar koji je dobro razlikovao povijesna vrela od traditicije pa u svojoj Povijesti Trsata bilježi: “Ukratko sam prikazao povijest prvog prijenosa Sv. kuće loretske, tj. iz Nazareta na Trsat, s nekim stvarima koje se tiču trsatske crkve i samostana, a da time nisam izobličio povijest, koja predstavlja istinu.” Danas povjesničari nisu u stanju prosuditi narav ni vjerodostojnost tih uništenih trsatskih zapisa među Medvegradskim uspomenama. Stoga valja i nadalje tražiti povijesna vrela za potpuno razrješenje ili odbacivanje trsatske predaje o prijenosu Svete kuće na Trsat jer je Klaro Pasconi 1731. zabilježio da je izvještaj župnika Aleksandra bio zapisan i u gradskim kancelarijama Rijeke, Bakra, Senja, Krka i Grobnika. Loretsku predaju povjesničari i danas istražuju, premda kod toga ponekad gube iz vida da je potrebno voditi brigu o dvije predaje o prijenosu Svete kuće iz Nazareta, o trsatskoj i loretskoj. Danas je jasno da su se one razvijale najprije samostalno, a od 1530. zajednički.

Sveta kuća, križarska relikvija

Osporavatelji istinitosti predaje o prijenosu Svete kućice misle kako je nezamislivo da bi Marijina kuća mogla biti u Nazaretu toliko stoljeća, jer su se tamo vodili brojni ratovi i zbile mnoge prirodne katastrofe. U takvim okolnostima, misle oni, kućica naprosto ne bi ostala sa­čuvana od razaranja. Branitelji predaje tvrde, međutim, da je bilo moguće sačuvati Nazaretsku kućicu od uništenja jer ju je od četvrtog stoljeća štitila bazilika, sagrađena po želji svete Je­lene Križarice, majke cara Konstantina. Kasnije je ona bila srušena za provale Arapa, da bi je obnovili križari u 13. stoljeću. Ostalo je sporno i to što u Loretu od 1194. godine stoji Crkva svete Marije – jedno stoljeće prije nego što je prema predaji sti­gla onamo Nazaretska kućica. Branitelji predaje tvrde da je riječ o dvjema različitim crkvama i da se ne smije poistovjetiti starija Crkva svete Marije s Nazaretskom kućicom.
Mogu li arheolozi pomoći u razrješavanju pitanja prijenosa Svete kuće na Trsat, odnosno u Loreto? Krajem 13. stoljeća kršćani su vojevali protiv Arapa u križarskim ratovima na pod­ručju tadašnje Palestine. Posljednje tadašnje kršćansko uporište, tvrđava Accon (Acri), palo je 1291. godine. Križari su običavali sa svojih pohoda donositi u Europu iz Svete Zemlje relikvije, predmete osobitog religioznog štovanja i moći.
Zabilježeno je, na primjer, da su građani Pise prenijeli u ovaj talijanski grad zemlju s Maslinskog brda i gore Tabor, te njom prekrili mjesno groblje “Campo Santo”. Stanovnici Koblenza u Njemačkoj prevezli su, također, znatne količine zemlje s brda Tabor i u svom gradu podigli mali Tabor. Brojne relikvije done­sene su u Europu, a i u naše krajeve, pa nije neopravdano pret­postaviti da je i Sveta kućica iz Nazareta stigla na trsatsku Ravnicu kao križarska relikvija.
Neka arheološka istraživanja u Nazaretu i u Loretu nagovje­šćuju ovakvu pretpostavku i time ukazuju na mogućnost rješe­nja pitanja prijenosa Svete kuće i unose novo svjetlo u drevne predaje. Sredinom pedesetih godina ovog stoljeća u Nazaretu je istraživao franjevac Bellarmino Bagatti, arheolog koji je prije petnaest godina preminuo u Jeruzalemu. On je zaključio da su kršćani od najstarijih vremena mjesto Kristovog utjelovljenja vrlo pažljivo čuvali i preuredili ga u objekt judejsko-kršćanskog bogoštovlja. Ustvrdio je da je Nazaretska kućica bila sazdana od stijene, koja i danas ondje postoji, kao i zidane kućice, što je kasnije nestala. Ovi nalazi za trsatsku i loretsku predaju imaju iznimno značenje jer opovrgavaju one koji su tvrdili da su izgubljeni svi materijalni ostaci na mjestu utjelovljenja. Na istraživanje Bellarmina Bagattija nastavljaju se i znanstveni do­kazi što su ih prikupili talijanski arheolozi Nicolo Alfieri, Adriano Grimaldi i Ettore Forlani ispod Svete kućice u Loretu.
Njihovi nalazi su potvrdili pretpostavku prema kojoj Sveta kuća nema vlastitih temelja. Znanstveno je utvrđeno da su zidovi Svete kuće u Loretu naprosto položeni na tlo. Među zidovima zdanja arheolozi su pronašli pet križeva od crvene tkanine, što su vjerojatno pripadali križarima, koji su ih, prenijevši, kućicu iz Palestine na obale Jadrana, dali uzidali među kame­nje. Ovi nalazi, kao i još neki, potkrepljuju tvrdnju da su Svetu kuću prenijeli iz Nazareta na Jadran križari vraćajući se iz kri­žarskih vojni na teretnim lađama. Na takav zaključak upućuje nas i bakrorez Domenica Brisija iz 1625. godine na kome je osli­kan prizor s fresaka koje su bile na unutrašnjim zidovima Svete kućice. Slike što prikazuju likove križara u odjeći vitezova tem­plara, u nas zvanih božjaci, koji su štitili hodočasnike na njiho­vom putu u Palestinu, pojavljuju se i na slici Svete kućice iz Pozzatiaca kod Firenze.
Ovakvo “križarsko” rješenje predaje o prijenosu Nazaretske kuće drži da je njezina građa u Loretu barem djelomično izvor­na, odnosno nazaretskog porijekla, dok priču o anđeoskom pri­jenosu smatra legendom. S tim “križarskim” rješenjem je u skladu zapis u tzv. Chartularium Culisanense gdje se spomi­nje da je kći epirskog despota Necefora I. Angeli-Komnena Ithamar donijela u brak Filipu Anžuvincu, sinu napuljskog kra­lja Karla II., i “sveto kamenje uzeto iz kuće naše Gospe Blažene Bogorodice”. Ithamar i Filip Anžuvinac sklopili su u listopadu 1294. brak pa se prijenos ostataka Nazaretske kuće dogodio točno u vrijeme početaka Loretskog svetišta.
O križarima iz loretskog kraja toga doba svjedoči i diploma cara Fridrika II., što ju je 1294. primio Stefano Antici iz Recanatija, gradića koji se naslanja na Loreto. Car diplomom daje jamstvo mladom Anticiu da je njegov otac Rinaldo sudje­lovao u križarskom ratu početkom 13. stoljeća. Car je Rinalda imenovao upraviteljem Nazareta, a ovaj je poginuo braneći taj sveti grad pred najezdom Arapa. Jedna kasnija vijest, možda lažna, tvrdila je kako su se međusobno posvađali Rinaldovi sinovi Stefano i Simone zbog prava na posjedovanje Svete kuće. Nije na odmet spomenuti da je svjedok u zapisima Piera Giorgia Tolomeia, čuvara Loretskog svetišta između 1465. i 1472. godine, bio Rinadulccio, potomak Rinalda Anticia.

fra Emanuel Hoško

tekst preuzet sa: www.trsat-svetiste.com

No votes yet.
Please wait...