Sve stvari u životu imaju svoj kraj. I u najradosnijem toku svoje taštine i sjaja snaga ih ostavlja i one se raspadaju u prah. Čitav je svijet jedna grobnica i nema ničeg što živi na njegovoj površini a što neće biti sakriveno i sahranjeno pod njim. Rijeke, brzaci i potoci kreću se naprijed k svojoj sudbini. Nijedan ne teče natrag k svome veselom izvoru. Oni šume, žureći nestati u dubinama oceana. Jučerašnje stvari danas više ne postoje, a današnje će sutra možda prestati. Groblje je puno neugodnog praha od tjelesa koja su nekad pokretale žive duše, a koja su sjedila na prijestoljima, predsjedavala skupštinama, upravljala vojskama, podvrgavala pokrajine, zahtijevala za sebe božanske počasti, nadimala se od prazne slave, i moći, i carevanja. Ali sva je ova slava prošla kao strašan dim koji izlazi iz ždrijela Popocatepetla, ne ostavljajući za sobom druge uspomene osim bilješke na jednoj strani kronike.
Veliki, mudri, hrabri, lijepi – jao! Gdje su sada? Pomiješali su se s grudom zemlje, a što se njima dogodilo dogodit će se i nama i onima koji dolaze poslije nas. Ali ohrabrimo se, svijetli plemići i poglavice, vjerni prijatelji i čestiti podanici, uzdajmo se u ono nebo gdje je sve vječno i gdje pokvarenost nema pristupa. Strahote groba nisu drugo doli kolijevka Sunca, a tamne sjene smrti blistava su svjetla zvijezda.
izvor: Osvojenje Meksika, W. Prescott
