Sveti Leopold Bogdan Ivan Mandić rođen je 12. svibnja 1866. godine u Herceg-Novom, u Boki Kotorskoj, kao 15-o, pretposljednje dijete svojih roditelja. Bio je tako slabašan i nježan pa su ga roditelji tek nakon mjesec dana odnijeli na krštenje (13. lipnja) u crkvu svetog Jeronima, gdje, ponovno milošću rođen na novi život dobiva ime Bogdan Ivan.

Njegovi roditelji, Petar i Dragica rođ. Carević bijahu dobri, pobožni i bogobojazni ljudi. Pripovijeda se da je otac pratio svako jutro svoga malog Bogdana u crkvu na svetu misu i pričest. Taj slabašni dječak provodio je sate u molitvi klečeći na golom podu. Osobitu ljubav i pobožnost prema Blaženoj Djevici Mariji usadila mu je u dušu njegova plemenita i pobožna majka. Da bi postigao sabranost u molitvi već u djetinjstvu se često osamljivao, što više klonio se svake buke, koja bi ga mogla omesti u njegovim mislima na Boga. Tako mu je djetinjstvo pretjecalo u ljubavi prema Bogu i bližnjemu, u razmišljanju i skrušenim molitvama. Njegov je život bio kuća, crkva i škola.

Promatrajući nesebično djelovanje franjevaca kapucina u svom rodnom mjestu, Bogdan je mislio da će svoj misionarski naum najbolje ostvariti ako stupi u njihov red. Roditelji su se složili s njegovim izborom zvanja, premda im je s njime rastanak bio veoma težak. Tako je Bogdan u svojoj šesnaestoj godini otišao na nauke u Serafinsko sjemenište u Udine, u sjevernu Italiju. I nakon dvije godine stupio je u novicijat i dobio redovničko ime Leopold.

Nakon novicijata ide u Padovu na filozofske nauke, zatim prelazi u Veneciju na studij teologije. Čim je završio teologiju, zaređen je za svećenika 1890. g.

Iskazao je poglavarima svoju žarku želju da kao misionar pođe u svoj zavičaj kako bi pridonio velikom djelu sjedinjenja svih kršćana. Poglavari su mislili da ne može djelovati kao misionar, zbog njegova slabog zdravlja, neugledne vanjštine, ali i zbog govorne mane.

Stoga se Leopold posvećuje ispovijedanju. Kroz četrdeset godina će od ranog jutra do poslijepodnevnih sati sjediti u ispovjedaonici i neumorno ispovijedati. Velike procesije pokornika okupljale su se oko njegove ispovjedaonice. Njegovi su pokornici bili iz različitih staleža: biskupi, svećenici, liječnici, profesori, ali i mali jednostavni vjernici. On ih je sve s jednakom ljubavlju primao, tješio, i s Bogom pomirivao. Ispovijedao je bez obzira na vrijeme, žrtvujući se za bližnje i vodeći ih prema Bogu.  Dan prije smrti usred najveće ljetne sparine ispovijedao je bez predaha, pretvorivši svoju bolesničku sobicu u ispovjedaonicu; uz ostale vjernike ispovjedio je toga dana oko pedesetak svećenika.

Sveti Leopold je od rođenja bio vrlo neotporan prema bolestima. Često je imao upale očiju, gotovo neprestano upale zglobova u svem tijelu, prsti su mu se na nogama i rukama bolno grčili, želudac mu nikad nije bio zdrav. Svoju bolest je tajio koliko god je mogao, bojeći se da mu poglavari zbog nje ne zabrane ispovijedanje. Rad, molitva, kratkotrajan san, nedostatna prehrana, podnošenje studeni ispunjavali su njegov život. Predosjećajući skoru smrt primio je svete sakramente i blago preminuo u Gospodinu  30. srpnja 1942. u 76. godini života u sedam sati ujutro.

Upravo se oblačio za svetu misu, i u tom trenutku ga obuze slabost. Izdahnuo je izgovarajući zadnje riječi molitve “Zdravo Kraljice”.

Vijest se odmah proširila i mnogi su mogli pohoditi njegovo mrtvo tijelo. Sprovod je bio vrlo svečan. Njegov grob, koji se nalazio na gradskom groblju, postao je ciljem mnogih posjeta i velikog štovanja, sve dok posmrtni ostaci nisu prenešeni u novu grobnu kapelicu.

Kada su pregledani njegovi posmrtni ostaci u toku postupka za proglašenje blaženim, njegovo je tijelo pronađeno netaknuto, neraspadnuto u svim svojim dijelovima, a takvo se i sada nalazi u njegovu grobu.

Niti njegova ispovjedaonica nije bila porušena, kao što je on predvidio i prorekao. Ostala je cijela među ruševinama nakon razornog bombardiranja, 14. svibnja 1944., na spomen neizmjerne dobrote koju je Gospodin iskazivao po oproštenju mnogih grijeha, u ponovnom sklapanju prijateljstva s tolikim dušama koje su se bile udaljile od njega.
Blaženim ga je proglasio papa Pavao VI, 2. svibnja 1976., a svetim papa Ivan Pavao II, 16. listopada 1983. g.