Mnogi me pitaju koje je »marke« moj bicikl, ide li na naftu ili na — benzin, koliko kilometara na sat prevali, gdje ga popravljam, koliko mu je godina, je li stariji od mene itd. Odmah odgovaram: nije iz Noine lađe, nije ni Metuzalemovih godina, no točno vam ne bih znao reći je li napravljen prije prvog ili drugog svjetskog rata. Kad mi ga je, naime, još u Bošontiju darovao velikodušni darovatelj, rekao mi je da ga je upotrebljavao njegov djed.

(iz života oca Ante Gabrića)

Mnogi me pitaju koje je »marke« moj bicikl, ide li na naftu ili na — benzin, koliko kilometara na sat prevali, gdje ga popravljam, koliko mu je godina, je li stariji od mene itd.

Odmah odgovaram: nije iz Noine lađe, nije ni Metuzalemovih godina, no točno vam ne bih znao reći je li napravljen prije prvog ili drugog svjetskog rata. Kad mi ga je, naime, još u Bošontiju darovao velikodušni darovatelj, rekao mi je da ga je upotrebljavao njegov djed. To me je podsjetilo kako je ono Bračanin hvalio o borbi s Turcima koji su htjeli osvojiti Brač. »Pričal je did mojega dida da je did njegova dida vidil Turčina…«

Dakle, vi koji ste dobri u matematici izračunajte kad je to bilo, pa ćete više-manje pogoditi koliko je godina mojemu biciklu…

Što je na njemu još originalno, ne znam, jer sam toliko puta pao s njega na ovim uskim putovima i nasipima, toliko sam dijelova na njemu slomio da je gotovo sve malo-pomalo izmijenjeno. Lakše je mijenjati na biciklu nego na meni: dva rebra i desna ruka lani slomljeni, pa mi još i sada zadaju muku. Imamo dvije male radionice za popravljanje bicikala, a i naši mladi u školi poprave manje stvari.

Glavni su problem putovi. Tu ima samo jedna asfaltna cesta, a i ta je sada tako razrovana da se biciklom ne može po njoj. Seoski putovi i staze, gdje nisu odviše neravni, mogu se upotrebljavati samo u suho doba godine. I samo nekoliko minuta kiše dovoljno je da se blato pretvori kao u ljepilo, i tad se bicikl ne miče.

Drugi su problem rijeke, rukavci Gangesa i kanali. Na rijekama nema mostova, nego valja s biciklom na ramenima kroz blato dolje do lađice, a onda opet kroz blato na drugoj obali do nasipa. Vjerujte, više puta je to tako teško, osobito kad je blato do koljena. Tad se jedva jedvice izvučem na drugu stranu. A kod malih kanala problem su skliski mostovi napravljeni od bambusa. Tu moraš balansirati kao »akrobat« u cirkusu. A kad je čovjeku 66 godina, koji put se počne oko tebe magliti pa izgubiš ravnotežu — i onda i bicikl i Ante završe u vodi i u blatu. No hvala dragom Anđelu čuvaru, hvala vašim molitvama, Antina je glava dosad ostala na ramenu. Pa eto šapnite koju molitvicu ili mojem ili svojem anđelu čuvaru da i dalje oni čuvaju Antu i sve vas…

preuzeto sa: www.bitno.net