Anegdota u vezi s kaznama u paklu pripovijeda da je pakao je već bio potpuno ispunjen, a vani je stajao veliki red ljudi koji su u povorci čekali da uđu. Đavao je bio prisiljen zatvoriti ulaz.
Ostalo je još nekoliko mjesta i ona su pripremljena najvećim grješnicima – izjavio je đavao i počeo ispitivati kandidate.
Napokon zapazi jednoga kojega prije bije bio uočio.
– Što si ti učinio? – upita.
– Ništa. Ja sam nevin i ovdje mi nije mjesto.
– Ipak, morao si nešto učiniti kad si ovdje. Svi su nešto skrivili.
– Znam to dobro, ali ja sam se uvijek držao daleko od ljudi. Drugi su ostavljali djecu da umru od gladi ili su ih prodavali u roblje, slabije su odvajali i izbacivali iz društva. Vidio sam kako ljudi progone druge, ali nisam zalazio u tu masu. Na njima je krivnja. Nikada nisam učinio ništa zlo.
– Baš nikada? – smijuljio se zlobno đavao.
– Jesi li siguran da si sve to vidio?
– Vlastitim očima.
– I ništa nisi učinio?
– Ne, baš ništa.
Đavao se naceri i odredi: – Uđi, prijatelju moj. Ovdje je tvoje mjesto.
… sagriješih vrlo mnogo MIŠLJU, RIJEČJU, DJELOM I PROPUSTOM.
DJELA NE SAMO RIJEČI
Naše je vrijeme, kao i sva dosadašnja, prepuno lijepih riječi. O djelima se to ne bi moglo reći. Lakše je govoriti nego djelovati. Ali još je lakše propuštati.
Za nekoga se pobožnog čovjeka govorilo kako je prolazio gradom i susreo djevojčicu pohabane odjeće koja je tražila milostinju. Prolazeći kraj nje pomisli: “Gospodine, kako možeš dopustiti takvo nešto? Poduzmi nešto!” Uvečer za vrijeme televizijskog dnevnika opazi jezive prizore djece koja umiru od gladi. Ponovno se obrati Bogu: “Gospodine, kakva sirotinja! Daj, učini nešto!” Odjednom je čuo jasan glas: “Ja sam već nešto učinio – stvorio sam tebe!”
(Moli Boga da blagoslovi tvoj rad, ali ne zahtijevaj da ti ga On i napravi. – K.H.Waggerl)