Jednom je jedan semafor u Milanu na trgu ispred katedrale učinio nešto vrlo neobično. Sva njegova svjetla, u svim smjerovima, pokazivala su plavo. Ljudi nisu znali kako se ponašati.

– Prijeći ili ne prijeći? Stati ili ne stati?

Svim svojim svjetlima, u svim pravcima, semafor pokazuje samo plavo svjetlo, plavo kao što nebo nad Milanom nije nikada plavo bilo.

Čekajući da shvate što se događa, vozači su trubili, galamili, motociklisti su pokazivali nepristojne pokrete a pješaci vrištali: “Zar me ne vidiš?”

Neki su pokušali objasniti gdje su nestala svjetla: zeleno je vjerojatno netko odnio da oboji travu oko kuće na selu. Crveno su vjerojatno upotrijebili za bojenje vrtne ograde. A žuto? Što bi se moglo sa žutim napraviti? Jedna lijepa kišna kabanica.

Na kraju je stigao policajac, stao nasred raskrižja i počeo sređivati prometnu gužvu. Drugi policajac potražio je sandučić u kojem su komande za semafor koje mogu riješiti ovaj nered. Prije nego su ga ugasili plavi semafor pomisli: “Jadnici! Dao sam im znak “SLOBODAN PROLAZ PREMA NEBU! Kako nisu shvatili da mogu letjeti. Možda im je nedostajalo hrabrosti.”

Promet je normaliziran. Automobili, motocikli i pješaci otišli su svak svojim putem i nisu shvatili zašto je semafor pokazao plavo. Svi oni žive s glavom punom briga, gledaju prema zemlji. Stanite! Pogledajte gore! Postoji i nebo!