Mojsije je u pustinji susreo jednoga pastira. Proveo je s njim dan i pomogao mu musti ovce. Uvečer je vidio kako pastir najbolje mlijeko ulijeva u posebnu zdjelicu i stavlja na kamen nedaleko mjesta gdje su se nalazili. Mojsije ga zapita komu je to mlijeko namijenjeno, a pastir odgovori:

– To je mlijeko za Boga.

Kad je Mojsije zatražio da mu protumači, pastir reče:

– Uvijek stavljam na stranu najbolje mlijeko i prinosim ga Bogu.

Mojsije upita: – I Bog ga pije?

– Da – odgovori pastir.

Mojsije mu protumači da je Bog duh i da ne treba piti mlijeko. Kako pastir nije htio vjerovati, Mojsije mu predloži da se sakriju iza grma i da vide hoće li Bog doći piti mlijeko.

Kad je pala noć pastir se sakrio i na mjesečini ugledao malu lisicu kako dolazi sitnim koracima iz pustinje. Pogledavši lijevo i desno životinja navali na mlijeko, žedno ga popije i izgubi se u pustinji.

Sutradan Mojsije vidje da je pastir posve utučen. – Što nije u redu? – zapita ga.

– Bio si u pravu – uzdahne pastir – Bog je čisti duh i ne treba moga mlijeka!

Mojsije, začuđen, reče: – Pa trebao bi biti sretan! Sad znaš o Bogu više nego prije nekoliko dana!

– Istina – odgovori pastir – ali propalo je jedino čime sam Bogu mogao pokazivati svoju ljubav!

Mojsije shvati i povuče se u samoću gdje se molio svom dušom. U noći mu se javi Bog i reče:

– Mojsije, prevario si se. Istina je da ne pijem mlijeko, ali sam svejedno sa zadovoljstvom primao mlijeko koje mi je prinosio pastir kao dokaz svoje ljubavi: međutim, kako mi nije bilo potrebno dijelio sam ga s malom lisicom.

(židovska narodna tradicija)