Armenci – najstarija kršćanska nacija svijeta

Armenci – najstarija kršćanska nacija svijeta

Svečani blagdanski ulazak armenskog katolikosa u katedralu

Armenci su najstarija kršćanska nacija na svijetu. Još u 6. st. pr. Kr. imali su svoju državu na području poznatom kao “Velika Armenija”, između Crnog mora, Kaspijskog jezera, Sirije i Perzije. Kada je armenski kralj Tiridat 295. godine prihvatio kršćanstvo, Armenija je postala prvom kršćanskom državom na svijetu. Malo kojem narodu je povijest bila tako nesklona, a Crkva tako dragocjena za opstanak kao Armencima. Armensko kraljevstvo propada u 5. st. te postaju plijenom raznih osvajača (Bizant, Perzijanci, Seldžuci). Bježeći pred progonima, jedan dio Armenaca se u 11. st. seli prema Sredozemlju i u maloazijskoj pokrajini Ciliciji (uz obalu južne Turske) osniva samostalnu državu sa sjedištem u gradu Sisu, ali ono 1375. propada. Armenci su bili proganjani osobito pod Turcima, a što je kulminirao 1915.-1917. kada je turska otomanska vlast nad Armencima u istočnoj Turskoj izvršila genocid. Stradalo do 1,5 milijuna ljudi. O 100.oj obljetnici armenska Crkva ih je kanonizirala kao mučenike. Preživjeli ostatak iselio se u ruski dio Armenije, Europu i svijet. Godine 1918. stvorena je Armenska republika, koja je već 1920. pripojena SSSR-u. Konačno 1991. god. nastaje nezavisna Armenija. Cilicijski Armenci su iz Turske uglavnom  protjerani u Siriju, Libanon i Irak, gdje su danas opet izloženi teroru.

Armenski samostan podno biblijske planine Ararat

Propašću armenske države u 5. st., Crkva postaje glavnim nositeljem identiteta. Biti Armencem je kroz povijest značilo biti kršćaninom, a često i mučenikom. Po tradiciji prvi su u Armeniju donijeli kršćanstvo apostoli Juda Tadej i Bartolomej, no pravi utemeljitelj kršćanske Armenije bio je sv. Grgur Prosvjetitelj (240-332) koji je pokrstio armenskoga kralj 295. Tijekom 4. i 5. st. postupno razvijaju svoj vlastiti identitet, osamostalivši se konačno od matične Crkve u Cezareji Kapadocijskoj. Poglavar Armenske Crkve od najranijih dana nosi naslov katolikos (u značenju sveopći poglavar) sa sjedištem u armenskom gradu Ečmiadzinu. Karizmatska osoba rane Crkve bio je sv. Nerzes Veliki, koji je 365. godine sazvao prvi armenski crkveni sabor. Krajem 4. st monah Mesrop (361-440) je sastavio posebno armensko pismo s 38 slova, čime je potaknut razvoj vlastite armenske kulture, a početkom 5. st. prevedena je i Biblija. U to vrijeme cvate i monaštvo, u čijim redovima se prevode grčki i sirijski otački tekstovi. Veliki armenski monah i teolog sv. Grgur iz Nareka (951.-1003.) proglašenjem pape Franje postao je ove godine naučiteljem i Katoličke Crkve.

Premda armenski biskupi nisu sudjelovali na Kalcedonskom saboru 451. god., zbog loših političkih odnosa s Bizantom (a time i s Carigradskom Crkvom), te uslijed misionarskog djelovanja sirijskih monofizita, Armenci su se priklonili monofizitstvu. Na sinodi u Dvinu, 506. god., Armenska je Crkva i službeno odbacila zaključke Kalcedonskog sabora.

Tako, i danas Armenska apostolska Crkva spada u tzv. staroistočne “predkalcedonske” Crkve, nazvane i “monofizitske”, zajedno sa Sirijskom (jakobitskom), Kotpskom i Etiopskom. Krajem 20. i poč 21. st. Armenska je Crkva potpisala zajedničke deklaracije i s pravoslavnima i s katolicima o jedinstvenoj vjeri u svim bitnim dogmatskim pitanjima.

Armenski oltar je uvijek povišen i redovito u apsidi, a ograđuje se svečanim zastorom

Uslijed teške povijesti i migracija Armenska Crkva danas ima 2 katolikata i 2 patrijarhata u 4 države. Prvi i vrhovni duhovni poglavar svih Armenaca je katolikos u Ečmiadzinu (Armenija). Osnivanjem armenskog kraljevstva u Ciliciji u 13. st. nastao je i Armenski katolikat Cilicije (danas ima sjedište u Antelijasu, Libanon). Godine 1311. nastaje Armenski patrijarhat Jeruzalema (Armenci su od davnina prisutni u Svetoj zemlji), a 1461. god. i zaseban Armenski patrijarhat Carigrada u Turskoj. Sveukupno Armenska apostolska crkva broji oko 8 milijuna vjernika diljem svijeta (u Armeniji, Turskoj, Libanonu, Siriji, Iranu, Iraku, Grčkoj, Rusiji, Ukrajini, Izraelu, Jordanu, Cipru, Americi i Australiji).

Katolički redovnici su misionarili među Armencima još od 14. st. Papa Benedikt XIV. utemeljio je 1742. god. Armenski katolički patrijarhat Cilicije za sjedinjene Armence na Bliskom istoku, čime je nastala i Armenska katolička Crkva. God. 1883. u Rimu je osnovan i poseban Armenski kolegij za izobrazbu klera. Postoje i armenski katolički redovnici (dominikanci, mehitaristi). Armenska katolička Crkva ima danas oko 600,000 pripadnika, uglavnom na Bliskom Istoku, u Europi i SAD-u. Patrijarh ima sjedište u Beirutu.

Čitanje Evanđelja na liturgiji

Armenski obred je zaseban obred u kršćanskoj liturgijskoj obitelji. Vrlo je sličan starom bizantskom obredu, s naglašenom ceremonijalnošću i izraženom estetikom. Preko Kapadocije su Armencima preneseni elementi siro-antiohijske liturgije, a stvaranje vlastite liturgijske i duhovne baštine traje od 5. do 7. st., kada nastaju mnogi specifično armenski liturgijski tekstovi i običaji. Premda u mnogočemu originalan, armenski je obred bio stalno otvoren i utjecajima drugih kršćanskih tradicija. Na armenski obred je jak utjecaj izvršio Jeruzalem, zatim Sirijci, od 9. do 13. st. carigradski (bizantski) obred, a od 12. do 14. st. (za križarskih ratova) i rimski. Proces oblikovanja armenskog obreda trajao je do 15. st., a u njemu je sudjelovalo mnogo vrsnih teologa i skladatelja.

Liturgijski jezik armenskoga obreda je i danas staro-armenski književni jezik gabar koji se od 8. st. više ne govori. Vrlo je originalan i prilično zamršen armenski liturgijski kalendar,  sklon pomičnim datumima. Nedjelja je uvijek ostavljena za svetkovine Gospodnje i Marijine. Srijedom i petkom je uvijek post i isključuju blagdane. Glavne svetkovine su jednake kao i kod drugih kršćana. Posebno se ističe Teofanija (Bogojavljenje) – stari kršćanski običaj sačuvan jedino u Armenaca da se 6. siječnja skupa slavi Božić i Bogojavljenje. Sve druge svetkovine su pomične i redovito se prebacuju na najbližu nedjelju. Uvijek im prethodi tjedan dana posta, a slijedi više dana “poblagdana”, od kojih je prvi dan uvijek spomen na mrtve. Uz uobičajena liturgijska vremena tu su još i “Došašće Duhova”, “Varvardar” (Vrijeme Preobraženja), Vrijeme Usnuća Bogorodice, Vrijeme Uzvišenja sv. Križa. Kod preklapanja više blagdana ništa se od službi ne dokida, već umnožava i kombinira.

Obredi su dugi i vrlo svečani, s brojnim ophodima. Armenci zovu euharistijsko slavlje badarak (božanska služba). Od svih istočnih kršćana, jedino u Armenaca je euharistijski kruh beskvasan kao kod Latina. Jedinstveno je njih i to što se vino u kaležu ne miješa s vodom. Liturgijsko ruho je vrlo bogato. Svećenici nose bogato vezen plašt s visokim ovratnikom, a na glavi krunu kao bizantski biskupi. Biskupi pak nose rimski tip mitre. Korski pjevači, podjednako muško i žensko, za vrijeme službe nose posebne liturgijske tunike. Liturgijsko pjevanje Armenaca je jedno od najegzotičnijih na Istoku i obiluje melankoličnim i razvijenim  napjevima. U bogoslužju se koriste i orgulje. Armenske crkve su četvrtaste ili križolike s čunjastom ili piramidalnom kupolom u sredini. Ukrašene su vrlo razvijenim figuralnim i ornamentalnim reljefima. Oltar je jako povišen, poput pozornice, a zastire se zastorom u određenim djelovima liturgije.
Armenski časoslov ima 9 molitvenih časova i svakodnevno se služi kao javna molitva u crkvama. Pored psalama i molitava sadrži i preko tisuću himana.

Armenski obred poznaje svih 7 sakramenata. Pored biskupa, prezbitera i đakona, poseban nesakramentalni stalež u crkvi jesu vartabeti (učitelji teologije, duhovnjaci) koji žive u beženstvu i u samostanima, a ima ih 14 stupnjeva. Sačuvane su i đakonise – obično igumanije u manastirima. Laici imaju jako izraženu ulogu, više no u ijednoj neprotestantskoj kršćanskoj Crkvi. Monasi žive po pravilu sv. Bazilija Velikog kao i kod pravoslavnih, a prepoznatljivi su po kukuljicama stožastog oblika.

prema: www.krizevacka-eparhija.com

No votes yet.
Please wait...