Jašući na svojim devama, nosili su obješene na sedlima pune torbe. I tako prijeđoše Tigris i Eufrat, prevališe nomadsku pustinju i prođoše kaj obala Mrtvog mora. Nova zvijezda, slična repatici, dovede ih sve do Judeje. … Tisuću godina po prilici prije njih došla je s istoka kraljica i donijela: zlato, mirodije i dragulje. Ali ona nađe na prijestolju velikoga kralja, najvećeg što je ikada vladao Jeruzalemom. Mudraci, nađoše dijete rođeno prije nekoliko dana, dijete koje će kad odraste prezreti materijalno blago i znanje o materiji.

Mudraci nisu bili kraljevi, ali su u Mediji i Perzeji bili gospodari krajeva. Kraljevi su zapovijedali narodima, ali su mudraci vodili kraljeve. Oni su bili tumači snova, proroci i ministri… Nijedan se kralj nije zaratio prije nego je njih saslušao. Znali su nebeske i zemaljske tajne. U ime znanosti i vjere imali su prvenstvo u svemu svome narodu. Oni su usred naroda, koji je živio za materiju, bili predstavnici duha.

Bilo je, dakle, pravo da dođu pokloniti se Isusu.

Poslije životinja – prirode! Poslije pastira – naroda! Dođe i treća moć – znanje! Da savije koljeno pred betlehemskim jaslama. Stara istočnjačka svećenička kasta poklonila se novom Gospodinu koji će slati svoje vjesnike prema Zapadu. Mudraci se klanjaju onome koji će znanje riječi i brojeva podložiti mudrosti ljubavi. Mudraci u Betlehemu predstavljaju stara bogoslovlja koja priznaju konačnu objavu, predstavljaju znanost što se ponizuje pred nevinošću, bogatstvo što pada pred noge siromaštvu. Oni prinose Isusu ono zlato što će ga Isus pogaziti, ne prinose ga jer bi ga siromašna Marija mogla trebati, nego da prije vremena poslušaju evanđeoske savjete; prodaj što imaš i daj siromasima. Ne darivaju miris da svladaju smrad staje, već zato jer se njihove liturgije svršavaju, pa im neće više trebati ni dim ni miris za njihove oltare. Prinose smirnu, koja služi za pomazivanje mrtvaca, jer znadu da će ovo dijete umrijeti mlado, a majci će, što se sada smiješi, trebati mirodije da pomaže mrtvo tijelo. U sjajnim kraljevskim plaštevima, klečeći na slami, oni, jaki, učeni, gatari, prinose same sebe kao zalog pokornosti svijeta.

Isus je s njihovim dolaskom primio sve nadarbine na koje je imao pravo. Čim odu mudraci, počet će ga progoniti oni koji će ga do smrti mrziti.

tekst prema Giovani Pappini “Povijest Kristova”