Kralj Judeje Herod I Veliki rođen je oko 73. prije Krista., a umro 4. prije Krista. Vladao je 37. prije Krista. do 4. prije Krista. Rimski senat imenovao ga je za vazalskog kralja 40. pr.Kr. U ratu 39. – 37. pr. Krista rimske trupe i Herodovi saveznici zauzeli su Judeju i Herod je zavladao kao kralj. Podržavajući prvo Marka Antonija i Kleopatru, a zatim rimskog cara Augusta, stekao je veliki teritorij i znatnu autonomiju. Prihvaćao je grčku i rimsku kulturu, otvoreno se hvaleći da su mu Grci bliži od Židova. Vladao je surovo. Dao je ubiti i svoju suprugu i svoja tri sina, zbog sumnje u zavjeru.
Herod je godine 37. prije Krista zavladao kao kralj Herod I, kasnije zbog svojeg energičnog vladanja od rimskih povjesničara nazvan “Veliki”, ali ne i od Židova. To je prvi put da je Židovima zavladao svjetovni kralj, koji ne samo da nije svećeničkog porijekla, nego ga Judejci smatraju strancem. Uspijevat će svladati svaki otpor i vladati do 4. godine naše ere. U odnosu na Rim ima položaj kralja saveznika. Uživao je stvarnu unutarnju samostalnost i bio oslobođen plaćanja poreza, ali je bio podložan Rimu u vanjskoj politici te je bio dužan u vrijeme rata davati čete za carsku vojsku. Potpuno prihvaća grčko-rimski način života. Svoje sinove je dao odgojiti u Rimu.
Herodovo je vladanje obilježeno krvlju i u krugu vlastite obitelji. Bio je sumnjičave naravi, osjetljiv na svoju vlast i okrutan protiv svakoga tko bi je pokušao osporiti. Početkom godine 35. prije Krista na nagovor svoje žene postavio je njenog brata Aristobula za velikog svećenika, a već krajem iste godine potakao je njegovog ubojstvo.
Godine 29. pr. Kr. dao je pogubiti i svoju ženu zbog optužbe da je počinila preljub. Slijedeće godine bila je osuđena na smrt njegova punica Aleksandra pod optužbom da spletkari protiv njega. Zatim je godine 7. pr. Kr. dao zadaviti vlastite sinove Aleksandra i Aristobula, pod optužbom da kuju zavjeru protiv njega. Nekoliko dana prije vlastite smrti dao je pogubiti i svog sina Antipatra. U građanskim ratovima koji su potresali Rimsko carstvo, pokazao je, kao i njegov otac, umješnost da zadovolji onoga tko je jači, i da u pravom trenutku promijeni stranu.
Nakon poraza Antonija i Kleopatre kod Akacija godine 31. pr. Kr., u proljeće slijedeće godine polazi na Rodos pokloniti se caru Augustu, te ga ovaj potvrđuje za židovskog kralja. Dalje ratuje na Augustovoj strani protiv Egipta, te ga nagrađuje pripajajući njegovom kraljevstvu dodatne teritorije. Sve do svoje smrti, Herod je širio vlast, tako da je vladao Judejom, Idumejom, Samarijom, Galilejom, obalnim područjem do Cezareje.
Herod kao graditelj
Herod je bio veliki graditelj. U građevinama što ih je podigao izrazio je svoje divljenje grčkom duhu i odanost caru Augustu. U grčkim gradovima podigao je hramove u čast Augustu. U Jeruzalemu je za sebe sagradio veliku palaču na zapadnoj strani grada i tvrđavu Antoniju na sjevernoj strani hramske uzvisine. Sagrađeni su amfiteatar, više vježbališta, kazališta i trkališta u Jeruzalemu, kao i u drugim gradovima. Sve te građevine utjelovljuju grčko-rimski duh i institucije, i izazivaju ogorčenje pobožnih Židova.
Da bi zadovoljio vjerske osjećaje svojih podanika, godine 20. pr. Kr. otpočeo je najambiciozniji pothvat, dogradnju Hrama, s idealom da se obnovi nekadašnji izgled Prvog hrama, kojeg je sagradio Salomon. Taj pothvat nije bio gotov ni 46 godina nakon toga, što se spominje i u Evanđelju po Ivanu: »Četrdeset i šest godina gradio se ovaj Hram« (Iv. 2:20). Radovi su završeni tek 64. godine poslije Krista, da bi samo šest godina kasnije hram bio razoren.
Herodova smrt i nasljednici
Samo nekoliko tjedana prije svoje smrti Herod je naredio da se iznad ulaza u Hram postavi pozlaćeni orao, simbol Rima. Pobožni Židovi s užasom i bijesom reagirali su na oskvrnjenje svetog mjesta paganskim simbolima. Grupa rabinskih učenika srušila je orla. Bili su osuđeni na smrt odrubljivanjem glava, a dvojica njihovih učitelja su živi spaljeni. To je bio uvod u pobunu koja je izbila ubrzo nakon Herodove smrti. Umro je u Jerihonu u ožujku ili travnju godine 4. prije Krista, a sahranjen je u tvrđavi Herodiumu kod Betlehema. Odmah nakon njegove smrti dolazi do ustanka u Jeruzalemu za vrijeme Pashe, te u Galileji i drugim pokrajinama. Međutim, ustanicima nedostaje jedinstveni plan i često se pretvaraju u bande koje se međusobno bore i pljačkaju stanovništvo, tako sa su ih Rimljani s vremenom suzbili. Kraljevstvo je podijelio između svoja tri sina: Arhelaja, kojeg je imenovao svojih nasljednikom, te Antipe i Filipa.
Herod u Evanđeljima
Herodov sin Antipa ili Antipas (nazivan i Herod Antipa) je osoba koja se u Evanđelju po Marku, (6,14) spominje kao “kralj Herod”. Kada evanđelja govore o “herodovcima” ili Isus upozorava »čuvajte se kvasca farizejskog i kvasca Herodova« (Mk 8,14) to se odnosi na Herodove potomke i druge rođake i pristaše, koji, tridesetak godina nakon njegove smrti, još uvijek dominiraju u pokrajinama koje Židovi naseljavaju. Oni su činili jezgru stranke saduceja. Matej i Luka spominju da se Isus rodio »u dane kralja Heroda« (Mt 2,1, Lk 1,5), misleći na Heroda Prvog. S obzirom da je ovaj umro 4. g. pr. Kr, smatra se da je Isus rođen godinu ili dvije prije toga. Matej 2,1-18 piše o poklonu mudraca i pokolju novorođenčadi u Betlehemu i okolici, koje nema u ostalim evanđeljima. Saznavši od mudraca s Istoka da se rodio novi židovski kralj, Herod se silno uznemirio. Svećenički glavari i pismoznanci upućuju ga da se Krist, po prorocima, treba roditi u Betlehemu Judejskome. On uputi mudrace u Betlehem, s molbom da mu jave kada ga pronađu, da mu se i on pokloni.
Dakako, zapravo ga ima namjeru ubiti. Mudraci, nakon što su pronašli Josipa i Mariju s novorođenčetom i predali darove, upućeni od anđela ne vraćaju se Herodu, nego se drugim putem vraćaju u svoju zemlju. »Vidjevši da su ga mudraci izigrali, Herod se silno rasrdi i posla poubijati sve dječake u Betlehemu i po svoj okolici, od dvije godine naniže – prema vremenu što ga razazna od mudraca.« (Mt 2,16). Isus je međutim preživio, jer je anđeo u snu javio da s obitelji pobjegne u Egipat. Tamo su ostali do Herodove smrti. U spomen na taj događaj Katolička crkva obilježava blagdan nevine dječice 28. prosinca.
prema: http://slobodnalika.com
