Torinsko platno

Radi se o jednostavnom lanenom platnu dugom 4.36 a širokom 1,10m. 0,34 mm debljine i 2,45kg težine. Sindona ili Torinsko platno. Naziv Sindona zapravo označava pogrebnu plahtu u koju su se umatali pokojnici, a naziv Torinsko platno označava mjesto gdje se platno čuva i gdje se svakih deset godina izlaže pogledima vjernika.

Sindona i Evanđelja
Postoji niz podudarnosti između onoga što nam donose Evanđelja i Sindona. Samo platno se spominje kod skidanja Isusa s Križa i nakon uskrsnuća. “Uto neki čovjek imenom Josip dođe k Pilatu i zatraži tijelo Isusovo. Zatim ga skinu, zavi ga u platno i položi u grob.” “Uto stigne Šimun Petar za njim te uđe u grob te vidje plahte kako leže.” (Iv 20, 4) Na samom platnu utisnut je čitav niz detalja koji se spominju u evanđeljima a dogodila su se tijekom muke i pokopa. Od bičevanja, krunjenja krunom, križnoga puta na Kalvariju, razapinjanje, agonija na križu i pokop.
 
Bičevanje
Razapinjanje i bičevanje bile su dvije odijeljene kazne po rimskom zakonu. Jedinstveni slučaj u povijesti je da netko pretrpi obe. Na Sindonu se vrlo jasno vide tragovi potočića krvi na leđima grudima nogama i rukama. Iz tragova proizlazi da su ga bičevala dvojica jedan s desna drugi s lijeva. I to raznolikim bičevima. Izračunalo se da je tu utisnuto 120 udaraca bićem.
 
Krunjenje trnovom krunom
«Staviše mu na glavu vijenac od trnja Iv 19,2»
Stručnjaci za rimsko pravo jednodušno tvrde kako je krunjenje trnjem bilo nešto strano za njih. Nigdje drugdje u povijesti Rima ne nalazimo da je itko od raspetih bio okrunjen. Vjerojatno je to bila domišljatost vojnika. Kruna je više sličila trnovoj kapi.
 
Križni put
Postoji više znakova rana na koljenima ramenima i laktovima. Isus je po evanđeljima više puta padao. Sindon pokazuje kako je najvjerojatnije u nekom padu pod težinom križa snažno udario glavom o zemlju. Na pad upućuje veoma natečena lijeva obrva i jabučica lijevog obraza. Rukama se nije uspio dočekati i udario je svom silinom lijevim obrazom o tlo. Zatim velika oteklina na sredini čela i vjerojatno deformirana hrskavica u sredini nosa također upućuju na udarac licem o tlo. Također i oteklina oko čitavog desnog oka svjedoči o nekom drugom padu.
 
Razapinjanje
Po Evanđeljima Isus je bio razapet, a Ivan govori o ranama čavala na rukama. Iako umjetničke slike pokazuju Isusa s probijenim dlanovima meso i koža dlana ne mogu izdržati težinu tijela zato su Rimljani probijali zapešće. To je i razlog zbog kojeg se na platnu ne vidi palac. Probijanjem zapešća čavlom prekine se nervus medijanus koji upravlja palcem te upadne prema dlanu. Tragovi na nogama pokazuju da su noge Raspetoga bile pribijene jednim čavlom tako da je jedna noga bila stavljena preko druge. Visjeti samo na rukama značilo je brzu smrt gušenjem, stoga se instinktivnom reakcijom organizam brani da sebi sačuva život te se uzdizao podupirući se na čavao na nogama.
 
Iako je na ovom mjestu platno oštećeno od požara iz 1532 god. postoji mrlja od izljeva krvi iz ovalne rane koja je bila na desnom boku. Rana se nalazi između 5 i 6 rebra. Interesantno je što se uz mrlju krvi otkriva postojanje još neke tekućine koja bi bila bezbojna. Evanđelja donose kako je uz krv iz boka Gospodinova potekla i voda.
 
Pokop
Tijelo Raspetoga je pokopano na brzinu, jer nije oprano. Najvjerojatnije su imali nakanu to obavit kasnije i to se vidi iz mrlja na licu, i po tijelu. Mrtvo tijelo Raspetog nije ostalo dugo u platnu jer nema tragova raspadanja. Mrtvo tijelo se moralo na jedan neobičan način odijeliti od platna jer tragovi rana nisu nimalo povrijeđeni. Postoje mnoge znanstvene teorije kako je nastala slika na platnu koje su ipak sve nedorečene jer im nedostaje ono „nešto“ što bi se moglo eksperimentalno istražiti. Može se jedino reći da je slika na platnu vjerojatno nastala nekom blagom energijom topline ili svjetla što opet odgovara Evanđeoskom opisu Isusovog uskrsnuća. Antropometskim analiziranjem ustanovilo se potpuno podudaranje somatskih karakteristika prednje i stražnje strane. Ustanovilo se također da sve somatske karakteristike čovjeka s platna odgovaraju semitskom tipu čovjeka. Čovjek čiji su obrisi na platnu bio je visok oko 170 cm, što je bilo dosta iznad visine prosječnog muškarca u to vrijeme.
 
Znanstveni dokazi o nemogućnosti falsificiranja
Činjenica podudaranja Sindone s Evanđeljem različitim je nevjernicima i ateistima stvorila sumnju kako se tu zapravo radi o vjerodostojno napravljenom falsifikatu. Međutim nerijetko se događa upravo suprotno, upravo „znanost“ koja bi trebala raskrinkati stoljetnu prevaru zapravo donosi znanstvene pokazatelje i činjenice koje sve više potvrđuju nemogućnost falsificiranja.
 
Fotografija
Oduvijek su se častile mrlje na platnu i u katoličkoj crkvenoj javnosti su poznate još od 1357. kada se prvi put javno izlažu. No može se reći kako je godine 1898. platno otkriveno na jedan novi način kada fotograf Secondo Pio prvi put fotografira platno. Nakon nekoliko pokušaja fotografiranja platna odlazi kući razviti negative. Kada mu se u negativu pojavila slika, ruke su mu se od uzbuđenja počele tresti. On je bio prvi koji je nakon devetnaest stoljeća mogao kontemplirati sveto lice Gospodina. Fotografski negativ bilo je mnogo prepoznatljiviji i detaljniji nego original na platnu. Ovdje se javlja pitanje koje i danas ostaje bez ozbiljnog znanstvenog odgovora: kako je genijalni „srednjovjekovni falsifikator“ mogao poznavati razliku između negativa i pozitiva kada je negativ izumljen 1870. godine? Ako je falsifikat platna trebao služiti Crkvi za privlačenje pobožne mase zašto bi slikar slikao u tehnici kojoj će se moći uistinu diviti tek za 500 godina?
 
Sindona i mikroskop
Od godine 1974. platno počinju proučavati znanstvenici iz različitih znanstvenih grana između kojih je zanimljivo istraživanje švicarskog kriminologa Maxa Freia Slzeru. On pomoću posebnog selotejpa s različitih mjesta s platna uzima materijal koji proučava mikroskopom. U prašini je odmah izdvojio različite bakterije i tufinu međutim, budući je bio strastveni botaničar posebno se zainteresirao za pronađenu pelud. Zrnca peludi su ljudskom oku nezamjetljiva, ali imaju vrlo jaku opnu te se mogu sačuvati tisućljećima. Na platnu se nalazi pelud od 49 različitih biljaka. Pronašla se pelud raznih tipova halofitnih pustinjskih biljki koje su tipične za područje Mrtvog mora i planine Negeb. Između ostalih to su tamarisk, suaea i artemisia. Osim toga platno ima i pelud onih krajeva u kojima se tijekom stoljeća nalazilo. Tako ima i pelud biljaka koje se nalaze samo u okolici Carigrada. Možemo postaviti pitanje ako je Sindona falsifikat kako je srednjovjekovni čovjek mogao skupiti i prenijeti pelud od desetine milimetra? A to su mjere najvećih primjeraka koje se nalaze na platnu! Nije li to pravi misterij?
 
Sveto platno i kompjuter
Napredovanjem tehnike, dolaskom kompjutorske ere te mogućnosti digitalne analize slika mnogim znanstvenicima je Torinsko platno postalo zanimljivo. Prva analiziranja su činjena već 1968. kada su američki stručnjaci za svemirska istraživanja uočili kako Sindonska slika zbog svjetlijih i tamnijih nijansi ukazuje na određenu trodimenzionalnost. Otkrili su kako je platno na različitim mjestima bilo na određenoj udaljenosti od tijela. Koristeći različite kompjutorske metode koje su se tada koristile u NASI za reljefno dimenzioniranje planeta dolaze do reljefne slike Raspetoga. Ova istraživanja pokazuju ne samo da nije prisutno nikakvo korištenje boje, nego se izvrsno pokazuju tragovi oštećenja kože od bičevanja. Proučavajući Sindonsko lice dr. Jackson je primijetio kako očne jabučice imaju vrlo čudno zadebljanje. U zapisima obreda pokapanja na istoku pronašao je kako je tada bio običaj stavljati pokojniku na kapke kovani novčić. Uvećavajući taj dio oka uistinu se pokazuje slika kovanice iz vremena cara Tiberija. Ova dostignuća su zaintrigirala druge znanstvenike koji su po ovim informacijama napravili lik raspetoga koji se danas nalazi u Loretu. U svakom slučaju sva ova proučavanja trodimenzionalnosti pokazuju kako platno ne samo da nije falsifikat iz srednjeg vijeka nego nije mogao biti načinjeno ljudskom rukom, jer se ni sa najsuvremenijim instrumentima ne može sa sigurnošću otkriti kojom bi se tehnikom mogla napraviti takva slika.
Radiokarbonski test
Karbon test se drži jednim od najpouzdanijih sredstava kojima se može utvrditi starost nekog predmeta. Svaki organizam na zemlji sadrži i ugljik, jedan maleni dio ugljika je radioaktivan i to je ugljični izotop C14 koji u svojoj jezgri sadrži 14 neutrona umjesto 12 ili 13. Kao i ostale radioaktivne jezgre on podliježe raspadanju po određenoj zakonitosti. Kada se 1947. godine izračunala ta zakonitost, vrlo kompliciranim metodama se uspijeva izračunati stadij raspadanja tj. starosti nekog predmeta.
Godine 1988. vjerodostojnost platna dobiva težak udarac tri različita svjetski poznata  laboratorija u Americi, u Engleskoj te Švicarskoj proučavaju tom kompliciranom radiokarbonskom provjerom i dolaze do istih rezultata tj. da Torinsko platno potječe iz vremena između 1260 i 1390. Svi mediji su to odmah proširili kao senzacionalnu vijest po cijelom svijetu. Napokon se „otkrilo“ da platno nije moglo nastati kao otisak nakon uskrsnuća nego je djelo nekog domišljatog čovjeka. Vittorio Messori kaže kako mu se činilo da je čitav katolički svijet zanijemio i kao da se nitko nije usudio provjeriti točnost podataka iz tri tako poznata laboratorija.
No vrlo je zanimljiv slijedeći podatak. Nakon gotovo 15 godina od karbonskog testa, upravo iz komunističke i ateističke Rusije dolazi nam sljedeći istraživač. On je kao istraživač dobio i Lenjinovu Premiju koja se nikada ne bi dala nekome tko bi bio vjernik. Ruski istraživač Dimitri Kouznetsov kao svjetski poznati ekspert za datiranje predmeta poziva se u Torino da odredi dob platna. Proučavajući malo povijest platna dolazi do podatka da je platno bilo izloženo požaru i to je po njemu jedan od najvažnijih podataka jer izloženost velikoj temperaturi i vlazi koje su se razvile tijekom požara mijenjaju količinu C14.  Kouznetsov drži da su sva tri centra pogriješila jer nisu ukalkulirali ovu varijaciju te po njemu Sindona ne može imati manje od 19 stoljeća.
A nakon što je prošlo 20. godina od istraživanja iz 1988. nacionalna engleska televizija BBC prikazuje emisiju u kojoj direktor Oxfordskog radiokarbonskog laboratorija izjavljuje kako se ondašnja istraživanja moraju uzeti s velikom rezervom.
Različita druga istraživanja poput fotoelektrične spektrofotometrije, fotografske i fotoelektrične florescencije pokazuju kako na platnu ne postoje nikakvi tragovi spojenih tvari. Zatim ne postoje vlakna koja su međusobno slijepljena što bi bio znak nekog nanošenja boje. Jedina gusta tvar koja se na platnu nalazi je ljudska krv AB grupe. Nakon što se sa stražnjeg dijela platna odšilo zaštitno platno otkrilo se da s druge strane platna ne postoje nikakve mrlje tj. žućkasta boja nije prešla na drugu stranu. Interesantno je da su kemičari Heller i Adler na sve moguće načine pokušali kemijskim procesima i sredstvima izbijeliti žućkastu boju vlakana iz platna i nisu uspjeli.
Mc Corone je pronašao tragove željeznog oksida te zaključio da se platno moglo oslikati oksidom. Neki su znanstvenici to uistinu pokušali napraviti i kopija izgleda vrlo uvjerljivo. Međutim mikroskopsko promatranje vlakna na Sindoni i onih koji su postignuti željeznim oksidom pokazuje veliku razliku. Pokušavalo se proizvesti i isti efekt s kiselinama ali nitko nije uspio kontrolirati površinsko prodiranje kiseline tj. da se ona ne pojavi na drugoj strani.
Slike koje znanstvenici uspijevaju najsuvremenijom tehnikom napraviti uvijek pokazuju neki nedostatak ili nisu negativ ili ne oslikavaju dobro ili pokazuju nanošenje boje ili pak jednostavno nestanu pod utjecajem sunčeve svjetlosti.
 
Stojeći pred Torinskim platnom papa Ivan Pavao II, 24.5. 1998., poručuje znanstvenicima: Crkva vas poziva da pristupite proučavanju Sindone bez prethodno postavljenih hipoteza zbog kojih bi donosili rezultate koji nisu takvi, poziva vas da djelujete sa nutarnjom slobodom i poštovanjem bilo prema znanstvenoj metodologiji bilo prema osjećaju vjernika. Na žalost, pokazalo se da oni koji bi po svome zvanju trebali biti neutralni i indiferentni znanstvenici postaju gorljivi zagovornici hipoteza koje izmiču egzaktnim provjerama i rezultatima.
 
I danas Sindona – Otisak Božje ljubavi – za najsuvremeniju znanost ostaje neobjašnjivi fenomen te se sve jasnije objavljuje kao tihi znak koji nas poziva na kontempliranje otajstva muke i ljubavi Sina Božjega.
tekst preuzet sa http://sion.hr
No votes yet.
Please wait...
Share: