HRPA ČAVALA
Posvuda patnja – kud god se obazremo.
Tako dugo dok pogađa druge,
osjećam se dobro.
Ne gledam onamo,
mogla bih se početi bojati,
da i mene ne pogodi.
Ne želim trpjeti.
Sve ću učiniti samo da ne trpim.
Pa to valjda smijem?
Pa to valjda moram!
VRŠAK ČAVALA
Ipak moram pogledati:
u mojoj blizini trpi jedna sestra.
Ne mogu ju previdjeti.
Ne mogu joj se uskratiti.
Vidim ju gdje trpi.
Spoznajem što je to trpljenje:
oštro.. tvrdo… neumoljivo .. neizbježno.
Trpljenje se usmjeruje točno onamo … gdje najviše boli.
Zašto?
Zašto ga ne možemo izbjeći?
Zašto ga nisi ti Bože izbjegao?
MNOGO OŠTRICA
Gledam sve više trpljenja.
Trpljenje u svim oblicima:
bolest… gubitak … neuspjeh… Osamljenost.
Još me nije izravno pogodilo.
Htjela bih bježati.
Ali moram spoznati,
kako je ludo nadati se – zaobići će me… izbjeći ću….
… još se branim.
Ali jednom više ne ću moći izbjeći.
VRŠCI USMJERENI PREMA MENI
Više ne mogu izmicati.
Sada se tiče mene.
Zašto baš mene.
Zašto toliko odjednom?
Nema izgleda da se izbjegne.
Vičem. … Ništa. … nitko ne pomaže!
Iscrpljena sam, na kraju.
Ne mogu i neću se više braniti.
Uzmite me. … prepuštam se.
Prihvaćam trpljenje…
SVINUTI ČAVAO
Drukčije je nego sam očekivala.
Patnja više ne pogađa,
više ne prijeti.
Patnji je vršak svinut.
Stojim usred patnje,
a ipak sam pobjegla njezinoj prijetnji.
Sada više ne boli,
… jer sam je prihvatila
i ona me pustila.
Tko prihvati patnju,
njega patnja nosi.
VIŠE SVINUTIH ČAVALA
Patnja se mijenja.
Patnja mene mijenja.
Sada sve vidim novo, drukčije.
Jer prihvaćam, i podnosim patnju,
bivam oblikovana
…. nošena patnjom.
Da, nošena patnjom.
Budući da sam mnogo podnijela,
mogu podnositi mnogo,
… i mnoge.
ČAVLI SE STAVLJAJU U RED
Vidim odjednom kako se sve slaže.
Ondje, gdje sam mislila da ću potonuti
– izvire život, … moj život.
U mojem trpljenju dolazim k pravom životu.
Što je patnja? Znak,
koji mi pokazuje,
kako sam bila krivo usmjerena
a moguće da sam i dalje?
ROZETE OD ČAVALA
Gospodine, kada sam na kraju,
Kad mi se čini da više ne mogu dalje,
savij me tamo gdje se najviše opirem
obrati me, opet i opet… … jer
zajedno nošena patnja
naše zajedništvo čini lijepim.
autor nepoznat
Gospodine, kada sam na kraju, kad mi se čini da više ne mogu dalje, savij me tamo gdje se najviše opirem obrati me, opet i opet… jer zajedno nošena patnja naše zajedništvo čini lijepim.
Razmišljanje o smislu i ublažavanju patnje posloženo u pps.