Bila jednom jedna stonoga koja je izvanredno plesala sa svih svojih stotinu nogu. Kada je plesala, sve bi se šumske životinje okupile i promatrale njen profinjeni ples.
Među njima je bila i jedna žaba kojoj se baš nije sviđalo da se svi tako dive stonogi i koja se stalno domišljala načinu kako bi to promijenila. Nije se usudila otvoreno reći što misli, pa je odlučila stonogi napisati pismo.

U pismu je pisalo: “O, neusporediva stonogo, odani sam poklonik tvog umijeća i rado bih znala što ti zapravo činiš dok plešeš. Dižeš li najprije lijevu nogu broj 22 pa potom desnu broj 59? Ili možda počinješ plesati desnom nogom broj 26 prije nego podigneš lijevu broj 49?

Nestrpljivo očekujem tvoj odgovor.“

Kad je stonoga primila pismo počela je razmišljati o tome što zapravo čini dok pleše, koju nogu diže prvu, koju sljedeću itd. I nakon toga više nikada nije plesala kao prije.

Kada maštu zamijeni razumno promišljanje zaboravimo plesati.