Danas zajednicu iz Taizéa čini više od stotinu braće, katolika i protestanata, koji dolaze iz tridesetak zemalja. Samim svojim postojanjem, ona je «prispodoba zajednice» koja želi da njezin život bude znak pomirenja između podijeljenih kršćana i razdvojenih ljudi općenito.
Braća zajednice žive isključivo od svoga rada. Ne primaju nikakve darove. Isto tako, ne primaju niti obiteljsko nasljedstvo za sebe; Zajednica ga daje najsiromašnjima. Neka braća žive u najugroženijim dijelovima svijeta kako bi ondje bili svjedocima mira, među ljudima koji pate. Te male skupine braće u Aziji, Africi i Južnoj Americi dijele životne uvjete s ljudima koji ih okružuju, pokušavajući biti živuća prisutnost ljubavi među najsiromašnijma, djecom s ulice, zatvorenicima, umirućima, onima koji su ranjeni zbog razrušenih odnosa i napuštenima.
Tijekom godina, mladi dolaze u Taizé u sve većem broju; stižu sa svih kontinenata kako bi sudjelovali u tjednim susretima. Sestre sv. Andrije, međunarodna katolička zajednica osnovane prije 7 stoljeća, preuzimaju dio zadataka vezanih uz doček mladih.
Crkveni poglavari također dolaze u Taizé. Zajednica je tako primila papu Ivana Pavla II, četiri canterburyska nadbiskupa, pravoslavni metropoliti, četrnaest luteranskih biskupa iz Švedske i brojni pastori iz čitavog svijeta.
Od 1962. godine braća i mladi ljudi koje šalje zajednica iz Taizéa kontinuirano odlaze u zemlje Istočne Europe, u velikoj diskreciji, kako bi posjetili one koji su bili «zarobljeni» unutar svojih granica.
Brat Roger umro je 16. kolovoza 2005. godine u dobi od 90 godina. Ubijen je za vrijeme večernje molitve. Brat Alois, kojega je brat Roger prije mnogo godina izabrao za nasljednika, otad je prior zajednice.
* * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * * *
Sve je počelo 1940. godine kada je, u dobi od dvadeset i pet godina, brat Roger napustio Švicarsku, zemlju u kojoj se rodio da bi otišao živjeti u Francusku, zemlju iz koje potječe njegova majka. Godinama je bolovao od tuberkuloze i tijekom te dugotrajne bolesti, u njemu je sazrio poziv da osnuje zajednicu.
Kad je započeo 2. svjetski rat, bio je uvjeren da bez oklijevanja treba pomoći ljudima u nevolji, kao što je to i njegova baka činila tijekom 1. svjetskog rata. Malo selo Taizé, gdje se smjestio, bilo je posve blizu demarkacijske linije koja je dijelila Francusku na dva dijela: na dobrom položaju za prihvat ratnih izbjeglica. Njegovi prijatelji iz Lyona počeli su davati adresu Taizéa ljudima kojima je trebalo sigurno mjesto.
U Taizéu je, zahvaljujući skromnom kreditu, brat Roger kupio kuću s pripadajućim zgradama koja je bila godinama nenaseljena. Zamolio je jednu od svojih sestara, Geneviève, da dođe i pomogne mu u pružanju gostoprimstva. Među izbjeglicama koje su skrivali bilo je i Židova. Materijalni resursi bili su ograničeni. Nije bilo tekuće vode, tako da su po pitku vodu morali ići do seoskog zdenca. Hrana je bila jednostavna, uglavnom juhe od kukuruznog brašna, jeftino kupljenoga u obližnjem mlinu. Iz diskrecije prema onima koje je skrivao, brat Roger je molio sam; često je išao pjevati daleko od kuće, u šumu. Kako se nitko od izbjeglica, Židovi ili agnostici, ne bi osjećali nelagodno, Geneviève je objasnila svima da je za one koji imaju potrebu za molitvom bolje da to čine u osami svoje sobe.
Roditelji brata Rogera, znajući da su im sin i kći u opasnosti, zamolili su jednog umirovljenog francuskog oficira, obiteljskog prijatelja, da pripazi na njih. Ujesen 1942. godine, on ih je upozorio da su njihove aktivnosti otkrivene i da svi trebaju smjesta napustiti mjesto. Tako je brat Roger do kraja rata živio u Ženevi gdje je i započeo zajednički život sa svojoj prvom braćom. Uspjeli su se vratiti u Taizé 1944. godine.
Služba prve braće
1945. je godine jedan mladi odvjetnik iz regije osnovao udrugu koja se brinula o djeci koja su izgubila roditelje u ratu. Predložio je braći da neke od njih prime u Taizé. Budući da muška zajednica ne bi mogla primiti djecu, brat Roger je zamolio svoju sestru Genevieve da se vrati i brine o njima te postane njihovom majkom. Nedjeljom su braća primala i njemačke ratne zatvorenike smještene u kamp u blizini Taizéa.
Postupno, dolazili su i drugi mladi ljudi kako bi se priključili prvotnoj grupi i, na Uskrs 1949. godine, sedmorica su se braće zavjetovala na doživotni celibat i na zajednički život u velikoj jednostavnosti.
U miru i tišini, tijekom zime 1952. – 53., osnivač zajednice napisao je Pravilo Taizéa kako bi svojoj braći izrazio “ono najbitnije što zajednički život čini mogućim.”
