Stasiti starozavjetni stočar svojevremeno sanjaše sedam snažnih sinova skupa sa svojom suprugom Sarajom. Sad srednjovječan sjedi sasvim sam sred stepe. Sakrit sjenom sasušena stabla, sjetno se sjeća svadbenih svečanosti. Svjestan skorog stizanja starosti strepi spram stadâ, služinčadi, sukoba sa susjedima, sudbine svoga sina stvorena sa Sarajinom sluškinjom. Sjećajući se, sa smiješkom, svoga susreta sa Stvoriteljem shvaća smisao sadašnjih strepnji.

Saraja sjedi samotna srušenih snova susprežući srdžbu spram svoga supruga, sluškinjâ, sluškinjina sina, susjedâ, samoga Svevišnjega Sabaota stvoritelja svega. Svoju sudbinu smatra silno sramotnom sukladno surovom svjetonazoru staroga svijeta. Stoku, sluge, svu stečevinu… svojata sluškinja skromnih sposobnosti.

Samosažaljenje stišće srce sedamdesetogodišnje starice. Svednevice snuždena, srdita, svadljiva, strašno stroga, smišlja spletke slugama. Sumorna, sukobljena sa samom sobom sprema smrt svojoj sirotoj suparnici. Suprug sasvim smeten sred sukobljenih strana svakodnevno sa slugama skuplja svoja stada.

Srećom stigoše srdačni stranci. Sudbonosnom susretu svjedoči sama Saraja, skrivena sa strane. Svim silama suzdržavaše smijeh slušajući: „Svidje se Svevišnjemu skinuti sramotu sa supružnika“. „Senilni starci sigurno stajahu sred sunca“ – sijevnu staričinom sviješću. Stvarnost svjedoči suprotno. Smilova se Svemogući, satka sretne snove sirotici.

Sijeda starica stvarno slušaše smijeh svoga sina.

sastavila Sanja Sinovčić