Jednog dana sveti Franjo, izašavši iz samostana, sretne brata Ginepra. Bijaše to prostodušan i dobar brat pa ga je Franjo jako volio.

U susretu mu reče: „Dođi brate Ginepro, idemo propovijedati“.

„Oče moj“, odgovori ovaj, „ti znaš da sam neuk. Kako ću ljudima propovijedati?“

No kako Franjo bijaše uporan, pristao je. Prošli su gradom moleći u šutnji za sve one koji su radili u trgovinama i po vrtovima. Smiješili su se djeci, pogotovo onoj najsiromašnijoj. Sa starijima su popričali, pomilovali bolesnike, a nekoj ženi pomogli ponijeti vjedro s vodom.

Nakon što su nekoliko puta prošli gradom, sveti Franjo reče: „Brate Ginepro, vrijeme je da se vratimo u samostan“.

„A propovijed?“ – upita brat Ginepro.

„Pa propovijedali smo…“ – odgovori svetac smiješeći se.