Priča o djevojčici Agnezi – misije

Jedne jesenske večeri, kao i svaku večer, djevojčica Agneza klečala je kraj svoga kreveta i molila. Govorila je ovako: Dragi Isuse, ja te volim. Volim te toliko da ne mogu dočekati dan kad ćeš ući u moje srce, kad ćeš me nahraniti svojim Presvetim tijelom i krvlju. Jedva čekam dan svoje prve pričesti. Hvala ti na mojim roditeljima i cijeloj obitelji, hvala ti na mojim prijateljima u školi, hvala ti što znam čitati i pisati, što imam što jesti i u što se obući. Daj, molim te, svima koji nemaju ono što imam ja. Laku noć, dragi Isuse!”

Te je večeri Agneza usnula čudan san. Našla se na livadi kasno navečer okružena gomilom ljudi. Bilo je tu muškaraca, žena i puno djece. Koračala je pokraj njih noseći svoju malu košaricu i u njoj pet kruhova i dvije ribice. Pitala se zašto su svi ti ljudi ovdje, sjede i razgovaraju. Činilo se da nešto čekaju. Što ih je navelo da borave ovdje? Ne bi li trebali otići svojim kućama? Pa već se bližila noć!
Jedna joj je žena ispričala kako su svi oni čitav dan slušali Isusa koji im je propovijedao i sada su ostali gladni, a nemaju ništa za jelo. Agnezi ih je bilo žao, ali što ona tu može učiniti? Pa ona ima samo pet kruhova i dvije ribice, a ljudi je bilo jako puno!

Pokušavajući izaći iz te gužve, iznenada ugleda čovjeka okružena ljudima kako s nekim razgovara. Odmah prepozna Isusa i silno se razveseli. Pa tako ga je dugo čekala, a sada je tu! Približi mu se polako da čuje što govori. Čini se da upravo raspravlja s učenikom Petrom koji mu objašnjava da su ljudi gladni i da ih treba poslati kući.

“Dajte im vi jesti!” – zapovijedi mu Isus. “Nama to nije moguće! Pet tisuća muškaraca je tu, a još više žena i djece! Kako ćemo nahraniti toliki narod?!” – usprotivi mu se Petar i ostali učenici. 

“Nije valjda da ništa nemate?” – žalosno će Isus. “Ja, Isuse, ja imam nešto malo!” – poviče Agneza spremno, ni sama ne znajući zašto. Isus se okrene k njoj, zastane časak, nasmiješi se i zatraži: “Djevojčice, daj mi ono što imaš!”
“Dajem ti, Gospodine, sve što imam i ovih pet kruhova i dvije ribice.” – pruži mu Agneza svoju košaricu s puno povjerenja. Isus uzme tih pet kruhova i dvije ribe i dadne ih učenicima da njima nahrane mnoštvo. I svi su jeli i svima je bilo
dovoljno.

Okrene se zatim Agnezi, pomiluje je i kaže: “Kad sam rekao svojim učenicima “Dajte im vi jesti” mislili su da ništa ne mogu dati. A evo, svi su se ljudi najeli. To govorim i tebi, Agneza. Zapamti moje riječi. I ti daruj drugima u moje ime. A ja ću biti hrana i tebi i po tebi cijelom svijetu.”

U taj čas Agneza se probudi i sva uzbuđena ponovi Isusove riječi. Shvati da ju je Isus pozvao i odluči slijediti njegov poziv.
Nekoliko tjedana kasnije i ona je primila živi kruh – Isusa u svoje srce u prvoj svetoj pričesti. Odlučila je cijeli život pokloniti njemu i najsiromašnijima, onima koje nitko ne voli, bolesnima i gladnima. Kad je narasla postala je časna sestra i pošla siromasima u Indiju. Mala je Agneza postala Majka Terezija.
(I.K. i S.B.)

Za što je navečer molila djevojčica Agneza? Za koga vi molite? Što je Agneza sanjala te večeri? Koga je susrela u svom snu? O čemu je Isus govorio apostolima? Što znači “Dajte im vi jesti”? Što biste vi učinili da ste čuli te Isusove riječi? Biste li postupili kao i Agneza? Što je ona učinila? Zašto? (Voditelj neka ih usmjeri prema zaključku da je Agneza dala i ono malo što je imala, premda je mislila da je to beznačajno. Isus je međutim s time nahranio pet tisuća ljudi.)

No votes yet.
Please wait...