Na tri pucam – zanimljiva priča o praznovjerju

Billa Blackwoda je njegov znanac ponovo pozvao u svoju vilu u Hudsonu. Tako se jedne nedjeljne večeri našao na njegovu posjedu gdje je naišao na mnoštvo gostiju. Ne valja lagati da se na takvom skupu pila samo limunada. Potkraj susreta pristupi Billu kućedomaćin. “Siromašni moj Bille, morat ću te noćas na žalost smjestiti u sobu duhova. Sve druge su već popunjene.” “Dobro”, reče mirno Bill. “Bit će mi zadovoljstvo.” “Gospodine Blackwod” poviču neke gospođe začuđene. “Zar vas nije ni malo strah? Valjda znate da je tamo prije trideset godina umrla žena koja si je oduzela život…

I zna se da još nitko nije nakon toga u toj sobi želio spavati?”
” – Što je u tome posebno? Iz sobe se pruža divan pogled. Laku noć”, poštovane dame.

Četvrt sata nakon toga Bill je već ležao u pidžami na krevetu te glasovite sobe. Za svaki slučaj, na noćni ormarić je stavio pištolj, a ostavio je i upaljeno prigušeno svjetlo iznad glave.
Prije no što je zaspao, opazi pet malih crnih prstiju kako se polako miču pri dnu kreveta…
otvori oči, zatvori ih ponovno i opet otvori…
Ali pet malih crnih prstiju još je uvijek bilo tu…odjednom se broj prstiju poveća na deset. To ga ipak malo iznenadi.
“Ostavite se takvih glupih šala” – reče Bill – “Pokažite se ili pucam.”
I sasvim hladnokrvno i svjesno posegne za svojim pištoljem. Male se ruke pomaknu gotovo moleći, ali nikakvo se lice nije pokazalo. “Neću više ponavljati” – reče Bill – “Na tri pucam.”
I pažljivo poče nišaniti. Male se ruke kao ukrute, nisu se više micale.
“Ustanite ili pucam!” – poviče Bill. Deset je prstiju počelo malo podrhtavati… “Jedan”, poviče Bill “dva, tri” i potegne obarač.

Od tada Bill šepa na lijevu nogu.

Please wait...