Nakon Isusova odlaska u Nebo, nastala je u zboru apostola praznina. Bili su i praznih ruku. Od njegovih stvari jedva da im je nešto ostalo. Nijedna Njegova riječ nije bila zapisana. Nije postojalo ni Njegovo mrtvo tijelo, da hodočaste na Njegov grob.
Ali nešto je ipak ostalo. Snaga koja je Mrtvoga oživjela i podigla Ga iz groba, preselila se u njih. Iz njih je učinila radosne i hrabre svjedoke Njegova uskrsnuća. Nisu ga dokazivali, niti su se upuštali u sitnice, a nije bilo ni važno, je li se najprije pokazao Petru ili ženama ili Magdaleni ili kome drugome. Sve je to bilo u pozadini. Bilo je bitno da nije mrtav, već da je živ i da im poručuje neka za Njega svjedoče. Svjedočili su tako iskreno, prirodno i prostodušno, da su pobudili pažnju. Pridruživalo im se sve više ljudi. Vijest se širila zemljom i zapljusnula je i preko njezinih granica. Pokazala se potreba za pismima.
Počeli su buditi uspomene na Njegove govore i na Njegova djela. Zapisali su ih. Postajalo im je sve očitije, da su se na Njemu ispunjavala proroštva iz davnih vremena. Spoznali su, da se u povijesti izabranog naroda zrcali povijest cijelog čovječanstva. Da nauka Proroka iz Nazareta donosi otkupiteljsku istinu svim ljudima. Da Raspeti s Golgote daje smisao cijelom trpećem svijetu i da Njegov otvoreni grob osvjetljava grobove svih smrtnika. Da se u Srcu Čovjeka koje je bilo probodeno, susreću sva srca, da se prepliću sve misli i slijevaju sva vremena. U nauci su siromašni i bogati, jer je Bog otac svih ljudi, osjetili oslobođenje i olakšanje. Nestale su razlike među robovima i slobodnima, bogatima i siromašnima, učenima i priprostima. U Kristu su svi postali jedno.
Petar je preuzeo kormilo lađe koja je zaplovila na bespuća vremena, naroda i kultura. Među njima plovi još i danas. Što je sve bilo učinjeno, da se ta lađa potopi! Bilo je dovoljno vremena, a i sredstava. A lađa plovi. Vodi je Duh.
autor nepoznat