Dva srca

Nakon Isusova odlaska u Nebo, nastala je u zboru apo­stola praznina. Bili su i praznih ruku. Od njegovih stvari jed­va da im je nešto ostalo. Nijedna Njegova riječ nije bila za­pisana. Nije postojalo ni Njegovo mrtvo tijelo, da hodočaste na Njegov grob.

Ali nešto je ipak ostalo. Snaga koja je Mrtvoga oživjela i podigla Ga iz groba, preselila se u njih. Iz njih je učinila rado­sne i hrabre svjedoke Njegova uskrsnuća. Nisu ga dokaziva­li, niti su se upuštali u sitnice, a nije bilo ni važno, je li se najprije pokazao Petru ili ženama ili Magdaleni ili kome dru­gome. Sve je to bilo u pozadini. Bilo je bitno da nije mrtav, već da je živ i da im poručuje neka za Njega svjedoče. Svjedoči­li su tako iskreno, prirodno i prostodušno, da su pobudili paž­nju. Pridruživalo im se sve više ljudi. Vijest se širila zemljom i zapljusnula je i preko njezinih granica. Pokazala se potreba za pismima.

Počeli su buditi uspo­mene na Njegove govore i na Njegova djela. Zapisali su ih. Postajalo im je sve očitije, da su se na Nje­mu ispunjavala proroštva iz davnih vremena. Spoznali su, da se u povijesti izabranog naroda zrcali povijest cijelog čo­vječanstva. Da nauka Proroka iz Nazareta donosi otkupiteljs­ku istinu svim ljudima. Da Raspeti s Golgote daje smisao cijelom trpećem svijetu i da Njegov otvoreni grob osvjetlja­va grobove svih smrtnika. Da se u Srcu Čovjeka koje je bilo probodeno, susreću sva srca, da se prepliću sve misli i slijeva­ju sva vremena. U nauci su siromašni i bogati, jer je Bog otac svih lju­di, osjetili oslobođenje i olakšanje. Nestale su razlike među robovima i slobodnima, bogatima i siromašnima, učenima i priprostima. U Kristu su svi postali jedno.

Petar je preuzeo kormilo lađe koja je zaplovila na bespu­ća vremena, naroda i kultura. Među njima plovi još i danas. Što je sve bilo učinjeno, da se ta lađa potopi! Bilo je do­voljno vremena, a i sredstava. A lađa plovi. Vodi je Duh.

autor nepoznat

Please wait...