„Poslušaj me, Bože!
Meni su rekli da ti ne postojiš i ja sam, glupan to vjerovao.

Ali neku večer, iz dubine kratera od bombe,
vidio sam tvoje nebo.

Istog časa postao sam svjestan
da su mi lagali.

Da sam se potrudio i dobro promotrio stvari koje si ti stvorio,
bilo bi mi jasno da ti mudraci nisu željeli reći bobu bob.

Čudno, zar je bilo potrebno da dođem u ovaj pakao
kako bih našao vremena i promotrio ti lice!?

Ja te volim neodoljivo… Eto, to sam ti želio reći.

Uskoro će započeti strašna bitka.
Što će se dogoditi?

Možda dođem k tebi još ove noći.
Do sada nismo bili dobri drugovi, a ja se pitam, Bože moj,
hoćeš li me dočekati na svojim vratima.

Evo, rasplakao sam se!
Baš ja sad tu cmizdrim!

Ah, da sam te prije upoznao…
Idemo, moram u pokret!

Čudno li je to:
nakon što sam te upoznao, smrt me više ne plaši.

Doviđenja!“

(pronađeno u naprtnjači vojnika poginulog 1944. godine u bitci za Montecassino)