Živio jednom neki bogat čovjek. Bio je široke ruke i rado je pomagao drugima. Do njega je imao kućicu siromah koji se u životu nije nagledao obilja, nego što je imao, raspoređivao bi tako da što bolje poveže kraj s krajem.

Jednom zgodom bogataš, zanesen svojim dobročinstvima, navede pred ljudima razgovor o tome tko je koliko vrijedan pa u želji da pecne svog siromašnog susjeda, reče:

– Vidiš kolikima ja pomažem? A ti, kako živiš, nemaš dovoljno ni za sebe samoga.

Siromah ga pogleda, pa odgovori:
– A kad bi ti znao koliko puta sam ja ljudima u nevolji dao sve što sam imao, do posljednjeg novčića? Hajde, ti to učini samo jedanput!

Bogataš tada spusti pogled i šutke se udalji osjećajući mnoge poglede na svojim leđima.

(Božidar Prosenjak)