Biti čovjek – razmišljanje

Često se zateknemo u mislima koje započinju: ‘Vidjet ćete vi kad ja odem; kad dam otkaz; ostavim vas; umrem…’ Ali se, u stvari, kad odeš ne dogodi ništa: ne propadne redovnička ustanova, ne bankrotira firma, ne nestane svijeta, ne prestanu šale i veselje. Redovito se čak nitko osobito ne uznemiri. Zaista, pretjeran osjećaj vlastite važnosti može zagorčiti život: i tvoj i drugih. Reći ćete: ‘Pa zar onda trebam misliti da sam bezvrijedan/na i nevažan/na?’ Ne, to ti je ista bolest samo druga strana medalje.

Ako ti se čini da te uzdiže ljudska pohvala ili umanjuje ljudska pokuda, brzo ćeš postati kao igračka na daljinsko upravljanje. Dok ti ljudi budu odobravali, pljeskali i zahvaljivali biti ćeš veseo/la i ushićen/a, a kad te budu kudili i kad budu nezahvalni, biti ćeš utučen/a i razočaran/a. Tko onda, na taj način, kontrolira tvoj nutarnji život, a s njime i vanjski: ti, ili ljudi oko tebe? Nasuprot tome, što više spoznaješ da si vrijedan/na u sebi samom, prije svake pohvale ili pokude ljudske, to sve manje patiš od ‘više vrijednosti’ ili ‘manje vrijednosti’ pa tvoj život postaje radosniji i ispunjeniji.

Rating: 5.8/7. From 4 votes.
Please wait...