Jednoga dana, ne tako davno, na vrata nekog samostana pokucao je seljak iz obližnjeg mjesta. Kad je vratar otvorio teška hrastova vrata, seljak mu sa smiješkom pruži prekrasan grozd. «Brate vrataru», reče došljak, «znaš li ti kome sam donio ovaj najljepši grozd što sam ga ubrao u svom vinogradu?»

«Ravnatelju samostana ili nekom drugom bratu iz naše zajednice.»
«Ne! Tebi sam ga donio!»
«Meni?» ozarena će lica iznenađeni vratar. «Zar si ga baš meni donio?»

«Naravno, tebi sam ga donio jer si me uvijek ljubazno i prijateljski primao kad sam dolazio zatražiti kakvu pomoć. Htio sam te malo razveseliti ovim grozdom.» Učinilo mu se da je i sam obasjan rumenilom s vratareva lica. Brat vratar je grozd stavio na vidljivo mjesto i cijelo ga jutro pogledavao s divljenjem. Grozd bijaše doista prekrasan. Odjednom mu padne na pamet: «Zašto ne bih ovim grozdom obradovao našeg gvardijana?!» Uzeo je grozd i odnio ga gvardijanu samostana. Ovaj se iskreno obradovao grozdu. Ali, uskoro se sjetio starijeg bolesnog brata i odlučio: «Odnijet ću ga njemu, neka se malo osladi». Tako je grozd ponovno krenuo dalje. Međutim, nije dugo ostao ni u sobi bolesnog brata. Ovaj je naime naumio njime obradovati brata kuhara koji se po cijeli dan znoji oko peći. Brat kuhar je grozd poslao bratu sakristanu (da ga malo razveseli), a ovaj ga je odnio najmlađem bratu u samostanu, od kojega je grozd opet pošao dalje. Kružeći od brata do brata, grozd je ponovno dospio k bratu vrataru (da ga malo razveseli) i tako je bio zatvoren krug – krug ljubavi.