Bazilika Svetoga groba i mjesto njegova uskrsnuća je srce cjelokupnog kršćanstva. Stoljećima hodočasnici dolaze na ovo mjesto po anđelovom pozivu:

“Po suboti, u osvit prvoga dana u tjednu, dođe Marija Magdalena i druga Marija pogledati grob. I gle, nastade žestok potres jer anđeo Gospodnji siđe s neba, pristupi, otkotrlja kamen i sjede na nj. Lice mu bijaše kao munja, a odjeća bijela kao snijeg. Od straha pred njim zadrhtaše stražari i obamriješe. A anđeo progovori ženama: “Vi se ne bojte! Ta znam: Isusa Raspetoga tražite! Nije ovdje! Uskrsnu kako reče. Hajde, vidite mjesto gdje je ležao.” (Mt 28,1-7)  

Ovo najsvetije mjesto za kršćane u Jeruzalemu pod svojim krovom objedinjuje Kalvariju, mjesto Isusova raspeća, te Sveti grob (lat. sepulcrum), mjesto Isusova pokopa i uskrsnuća.

Podijeljena je među Grčkom pravoslavnom crkvom, Franjevačkim redom koji zastupa katolički svijet, Armenskom crkvom, te Koptskom crkvom, Etiopljanskom crkvom i Sirijcima Jakobistima.

U vrijeme Isusa Krista, Kalvarija se nalazila izvan granica  grada.  Tu se nalazio kamenolom, vrt, bazen za skupljanje vode kišnice i groblje. U Isusovo vrijeme u Judeji je bio običaj da bogati Židovi još za života izdube u stijenama grobno mjesto. Pokojnik se polagao u tu špilju čiji se otvor zatvarao velikim okruglim kamenom. Groblja su uvijek i svuda označavala granice grada. (Mt 27,45-53, Mt 27,57-61,  Lk 24, 1-16)

Tridesetak godina nakon Isusovog uzašašća, Titus i njegova vojska guše Veliki Židovski ustanak i pale i uništavaju Jeruzalem uključujući zdanje Hrama. Stotinjak godina Jeruzalem je razrušen i popaljen. …do dolaska Cara Hadrijana…

Bazilika Svetoga groba za vrijeme Car Hadrijana

Car Hadrian guši Drugu veliku židovsku bunu (132.-135.) i gradi novi paganski Jeruzalem brišući tragove judaizma i kršćanstva. Novom gradu daje ime Aelija Kapitolina (po vlastitom imenu i zaštitniku bogu Jupiteru Kapitolu kojemu podiže Hram na mjestu nekadašnjeg židovskog Hrama). Na mjestu Kalvarije i Svetog groba podiže veliki hram posvećen Venus Afroditi.

Bazilika Svetoga groba za vrijeme Car Konstantina

Car Konstantin Milanskim ediktom 313. godine dopušta na području Rimskog carstva slobodu vjere. Konstantinova majka Jelena, koja je bila kršćanka dolazi u Svetu zemlju i traži tragove mjesta vezanih za Isusov život i smrt.  Suvremenik Cara Konstantina i carice Jelene, Euzebije Cezarijanski, najveći povjesničar Crkve, u svojim  knjigama “Povijest crkve” i “Onomastikon” opisuje značajna mjesta za kršćanstvo i obilježava ih na zemljopisnoj karti. Na osnovu njegovih spisa Konstantin daje Patrijarhu Jeruzalemskom Monomahosu naređenje da sruši Afroditin hram.

Ispod srušenog hrama nalaze ostatke Groba i Kalvarije, te Sveti Križ.  Konstantinovi arhitekti podižu 339-te godine veličanstveni kompleks prve Bazilike Svetog groba. Cijeli kompleks je bio podijeljen na četiri dijela:

S istočne strane, iz glavne ulice Cardo ulazilo se između  granitnih stupova,  zidova obloženih mramornim pločama u Atrijum. Ostaci tog grandioznog ulaza se i danas mogu vidjeti u ruskoj pravoslavnoj crkvi Aleksandar Nievski u blizini Bazilike Isusovog groba. Iz Atrijuma se ulazilo u Baziliku nazvanu Martirium, iz koje se ulazilo u Sveti vrt. (Iv, 19, 41-42)

Sveti vrt je bio ograđen stupovima koji  i danas krase sjeverno-zapadnu stranu crkve. Na južno-istočnom uglu vrta nalazila se Kalvarija otvorena prema nebu. Na zapadnom kraju Vrta nalazila se Rotonda, Isusov grob,  koja je  bila srce kompleksa.

Da bi Isusov grob napravili što impozantijim,  graditelji odvajaju sjevernu i zapadnu stranu brda i grob više ne nalikuje na špilju. Zdanje rotonde je bilo prekriveno zlatnom kupolom i uokvireno stupovima. U samom središtu zdanja je bio Isusov grob, a iznad groba bio je otvor kojim je grob bio otvoren prema nebesima.

Rušenja i obnove Bazilike Svetoga groba kroz vjekove

U sedmom stoljeću Konstantinova Bazilika Svetog groba biva ozbiljno oštećena i Sveti križ ukraden od strane paganskog perzijskog plemena. Bizantski car Heraklije uspijeva vratiti Sveti križ u Jeruzalem i obnoviti Crkvu.

Dvadesetak godina kasnije, točnije 638-me godine, koristeći činjenicu da je Bizantsko carstvo bilo iscrpljeno dugotrajnim ratom s Partima Omar el Khatib osvaja Jeruzalem i grad počinje svoje dugogodišnje bivstvovanje pod islamskom vlašću. Sam Omar je posjetio Baziliku, ali se odbio u njoj pomoliti kako ju ne bi doveo u opasnost da bude od muslimanskih vjernika pretvorena u džamiju. Na mjestu gdje je položio svoj sag za molitvu je dinastija Memluka podigla džamiju i nazvala je Omarova džamija.

Fatimski kalif Al-Hakim bi Amr Al-Lah  –  gotovo u potpunosti ruši Konstantinovu crkvu 1009-te godine. Poslije njegove smrti, još uvijek pod muslimanskom vlašću, Bizantinski car Konstantin IX Monomahus uspijeva djelomično obnoviti Baziliku 1048. godine. Primorani zbog okolnosti u kojima je Bazilika obnovljena mijenja se ulaz u Baziliku s istočne na južnu stranu i znatno se smanjuje njezina veličina.

U čast pedeset godina Jeruzalemskog kraljevstva, kraljica Melisanda i kralj Foulqueod Anjoue otvaraju vrata rekonstruirane Bazilike Svetoga groba čiji ostaci su i danas najvidljiviji. Kraljica Melisanda stavlja pod isti krov Kalvariju i Rotondu Isusova groba.

Islamski period vladavine Jeruzalemom

Nakon pada Prvog Jeruzalemskog kraljevstva 1187. započinje dugi period islamske vladavine Jeruzalemom. Da bi pokazao svoju nadmoć, Salah a Din 1187 godine zazidao je jedan ulaz u Baziliku i predao ključeve crkve dvjema muslimanskim obiteljima: Nusejba i Đuda. Predstavnik obitelji Đuda ima pravo držati ključeve, predstavnik obitelji Nusejba otključavati i zaključavati vrata. Ljestve se kroz otvor u vratima izvlače van i vraćaju unutar Bazilike. I tako svaki dan.

Vrlo često su se promjenom osvajača sveta mjesta  preprodavala onome tko bi ponudio veću cijenu. I tako sve do 1852. godine kada Otomanski Sultan Abdul Medžid I  na zamolbu Grčke pravoslavne crkve donosi Firman “Status Quo” kojim “zamrzava” trenutno stanje podjele svetih mjesta u Bazilici Svetog groba, Bazilici Isusovog rođenja i Crkvi Marijinog groba u Getsemaniju. I danas je na snazi isti “Status Quo”.

Prema Firmanu, Status Quo određuje:

• Bazilika Svetog groba se dijeli među Grčkog pravoslavnom crkvom, Franjevačkim redom, Armenskom crkvom, Koptskom crkvom, Sirijskom crkvom i Etiopljanskom crkvom.
• Franjevački red se smatra Čuvarima Svetih mjesta za katolike budući su dobili tu titulu još u 14-tom stoljeću od Pape Klementa VI-tog
• Grčki pravoslavni Patrijarhat je službeni predstavnik cijele Kršćanske zajednice od 1463-e godine (deset godina nakon pada Istočnog Bizantskog carstva)
• Armenska crkva ima posebno mjesto, tik uz katolike i pravoslavce zbog deklaracije sultana Mahmuda II iz 1829-te godine kojim se on tim činom zahvaljuje Armencima za pomoć Carstvu.
• Dvije muslimanske obitelji Nusseibah i Judeh ceremonijalno svako jutro otključavaku Baziliku i svaku večer je zaključavaju.
• Po zatvaranju vrata, Grčka pravoslavna crkva ima pravo održavanja molitve od 12:30-2:30, nakon njih Armenci od 2:30-4:30 i naposljetku franjevci od 4:30-6:30.  Po završetku Mise otvaraju se vrata Bazilike vjernicima.
• Popravci i čišćenje zajedničkog prostora su predmet dogovora i konsenzusa strana što je vrlo često predmet razmirica.
• Koptska crkva (Egipat) ima svoje mjesto na stražnjoj strani Svetog groba.
• Sirijska Ckrva ima svoj dio u Kapeli Josipa iz Arimateje i Nikodama.
• Etiopska crkva ima svoje uporište na krovu Bazilike Svetoga groba.
• Protestantska crkva nema svoje uporište u Bazilici niti u Crkvi Isusovog rođenja jer su sveta mjesta bila podijeljena prije njihovog dolaska u Svetu zemlju.
• Posebni propisi vrijede za sve veće blagdane, uključujući Veliki tjedan i Božić.

Firman iz 1852. je ratificiran i Pariškim sporazumom 1877. godine, te Berlinskim sporazumom 1884-te godine. Firmanom je premješteno pitanje Svetih mjesta sa sekularnog na crkveni nivo. Niti jedna velika sila, nekadašnja Rusija, Francuska ili Velika Britanija ili današnja Amerika i niti jedna zemlja koja vlada Svetom zemljom, bila to Turska, Britanija, Jordan, Izrael ili Palestinska uprava ne mogu promjeniti zatečeno stanje  Svetih mjesta.

Tanja Ben Haim Marčetić

izvor: http:tanjabenhaimmarcetic.com