Oni koji se mole žive mirnije, zdravije, a često su i sretniji. To vrlo dobro znaju milijuni kršćana diljem svijeta, kao i pripadnika drugih religija koji se mole. Što se zapravo događa u trenucima molitve?

Molitva je još uvijek nešto u što se rado uključuju stotine tisuća vjernika. Molitva je očito ono što ih povezuje. No, što je to na molitvi što toliko fascinira, što privlači? I, koje je njezino značenje u kršćanskom kontekstu?

Molitva kao središnji i glavni izraz vjere pretpostavlja postojanje Boga kao osobe, koji je spreman i želi komunikaciju s čovjekom, odnosno, dotičnom osobom. Biblija Boga predstavlja puna ljubavi, uvijek dostupna i pristupačna onima koji mu se žele obratiti i koji s Njime razgovaraju. „Kada jednostavno započnemo razgovarati s Bogom, kada mu povjerimo naše brige, sve ono što nas muči kao i radost koju osjećamo, to je zapravo ono što vjeru čini vjerom. Odlučujuće je dakle stupanje u kontakt s trojedinim Bogom“, objašnjava evangelički teolog Hartmut Steeb. Dodaje da su ovu posebnu definiciju smislili crkveni oci u prvim stoljećima kršćanstva kako bi čovjeku i njegovu načinu razmišljanja koliko-toliko približili ovaj nedokučivi pojam božanskog. „Bog – Otac, Bog – Sin i Bog – Duh Sveti. Riječ je o jednoj Bogu, ali tri božanske osobe. Bog – Otac je prema tome Stvoritelj svemira, Isus Krist, sin Božji je Bog koji je postao čovjekom i koji ljude treba ponovno dovesti u vezu s Bogom. Sveti Duh je ovdje kako bi nas podsjetio na riječi koje je rekao sam Isus kako bi u nama probudio svijest da smo svi Božja stvorenja. Prema tome, sasvim je svejedno molimo li se Ocu, ili Sinu ili Duhu Svetom“, objašnjava ovaj teolog.

Ulrich Lüke, profesor katoličke teologije na sveučilištu u Aachenu, preporučuje prije same molitve koncentraciju i stjecanje unutarnjeg mira, kako bi molitva koja tada uslijedi bila “autentična”. Inače, psalmi u Bibliji opisuju različite načine i “vrste” molitve; od zahvala preko molitava u kojima se vjernici žale, izražavaju bol, ali i želje i potrebe. Isto tako, moliti se može na vrlo “slobodan”, individualan način, ali i molitvama i riječima koje potječu još iz antiknih vremena. “U osnovi kao glavna molitva kršćana vrijedi Oče naš, koju je prema predaji vjernike naučio sam Isus Krist. No, formulirane molitve nisu obavezne.”, kaže on.

Jedna od najpoznatijih molitava, vapaja za pomoć, napisana je u Bibliji, u Psalmu 50-om: “Prizovi me u dan nevolje, tada ću te izbaviti, a ti ćeš me slaviti.” Prema vjerovanju kršćana i tumačenju Biblije, Bog ne samo da čuje molitve svojih vjernika već na njih i odgovara. Već stoljećima kršćani svjedoče o događajima koji su se dogodili usljed molitve, čitanja Biblije, osobnih osjećaja.

Međutim, to nije sve. Ulrich Lüke navodi u tom smislu i “glas savjesti”. “Osim toga, ja sam uvjeren da mi se Bog obraća i preko drugih ljudi. Možda sa mnom razgovara u mojim snovima, otvarajući me za posebna viđenja…“, objašnjava ovaj katolički teolog.

Dakle, većina onih koji se mole polaze od toga da Bog ne samo da čuje molitve već ih i uslišava. No, što ako svemogući Bog ima drugačije planove za neku osobu od nje same? Tada najvjerojatnije nastaju najveće frustracije kod onih koji Mu se puni povjerenja obraćaju. Prema mišljenju Ulricha Lükea, svrha Boga definitivno nije puko ispunjenje ljudskih želja i predodžaba. „Čak i ispunjenje neke dobronamjerne molitve može iz Božje perspektive biti sasvim pogrešno. Bog, slikovito rečeno, sjedi na prijestolju, dakle, na povišenom mjestu i s te pozicije sve vidi. Ljudski horizont je vrlo ograničen. To znam iz vlastitog iskustva. Ono što mi se danas čini dobrim, za nekoliko tjedana mogu proglasiti negativnim. Imati nekoga tko sve vidi i sve zna, to je po mom mišljenju fantastično!“, kaže evangelički svećenik Hartmut Steeb.

Njegov katolički kolega, Lüke, odlazi korak dalje i kaže: “Koga Bog želi kazniti, njemu će ispuniti sve želje.” Dakle, idealno bi bilo moliti se s povjerenjem da Bog nikada ne griješi – čak niti onda kada ne uslišava ljudske molitve.

Lüke u tom smislu dodaje kako je pitanje vjere i molitve, pitanje odnosa prema životu uopće. „Molitvom prenosim svoje misli, razmišljanje, govor i djelovanje na Boga koji mi je bliži nego što sam ja blizak sebi samom. Čak je i ljutnja na Boga nešto pozitivno. Naime, ako vjerujem tada barem imam adresu na koju ću uputiti svoj očaj. Ako ne vjerujem u Njega, to je kao da se nalazim u vakuumu i govorim vakuumu koji moj očaj ne može reflektirati“, zaključuje Ulrich Lüke.

Drugim riječima, prema mišljenju vjernika i teologa, molitva se u svakom slučaju isplati; čak i ako nije uslišana. „Molitva ne mijenja Boga, no mijenja onoga tko se moli“, zaključio je već odavno i danski filozof Sörena Kirkegaard.

tekst prema: www.dw.com/hr

No votes yet.
Please wait...