Procjenjuje se da na području Tibeta, uprkos progonima, živi oko 10 tisuća katolika. Nakon što su svećenici ubijeni i prognani seljaci su nastavili moliti i slaviti blagdane. Očuvali su i molitvu Oče naš na latinskom.
Constatin de Slizewicz u spisu „Zaboravljeni narodi Tibeta“ piše da se u srcu tibetskoga masiva nalazi selo Baihanluo, pristupačno samo pješacima ili konjanicima. Drvena crkva, koju su koncem XIX. stoljeća podigli članovi Misijskog društva za vanjske misije iz Pariza, kojima je bila povjerena evangelizacija Tibeta je još čitava. Misionari su obišli sve tibetanske uvale i osnovali zajednice nazvane „zabačene misije“, jer su krajeve smatrali opasnima i divljima.
Komunisti su 1948. godine došli na vlast, zauzeli Tibet i protjerali ili poubijali strane misionare. Crkve su zatvorene ili pretvorene u škole i skladišta. Kršćani nisu smjeli držati vjerske simbole, kažnjavalo ih se zatvorom. Proganjani su svi koji su imali važne uloge, zatvarani ili slani na prisilni rad.
Val progona nije zahvatio neke osamljene i udaljene krajeve, stoga neka sela i danas imaju vlastite crkve, gdje se vjernici okupljaju na molitvu, bez svećenika. Mole se onako kako su ih svojevremeno naučili francuski svećenici. Seosko je stanovništvo očuvalo katoličku vjeru. Tibetance Bog očarava – tvrdi pisac. Svoj su život posvetili vjeri, nisu mlaki kršćani. U gotovo pedesetogodišnjoj odsutnosti svećenika i sakramenata, nisu zaboravili ni jednu riječ od onoga što su ih prije stotinu godina učili misionari.
U osamljenijim su selima čuvali grobove prvih francuskih misionara, molili su, slavili Uskrs i Božić, a mjesto magarca i vola u jaslice stavljaju mazgu i jaka. Očenaš mole na latinskom.
U selu Baihanluo, skrivenom među planinskim vrhovima, na jednom masivnom rtu, pisac je otkrio kako vjernici čuvaju živu uspomenu na svećenika Zahariju, koji je prije desetak godina preminuo u stotoj godini života. Bio je vjeroučitelj u plemenu Loutse. On je pred komunističkom čistkom pobjegao iz Tajvana. Poslije trideset godina izbjeglištva, uspio se vratiti i nastaviti svoje djelo.
Zaharija je u sve okolne crkve stavio blagoslovljenu vodu, pomiješanu s čistom vodom – pripovijedaju seljani. Kad se netko razbolio, onda mu je nuđena kap blagoslovljene vode. Tri dana poslije, ozdravio bi. U zapuštenijim crkvama mogu se vidjeti knjige oštećene vlagom, ostavljene zbog naglog odlaska francuskih svećenika; zbirka jednoga francuskoga časopisa te molitvenici na tibetanskom jeziku, tiskani 1897. godine u Hong Kongu.
Stanje se promijenilo nakon kineskoga otvaranja prema svijetu. Porušene crkve djelomično su obnovljene, primjerice kao crkva u pristupačnoj uvali Zhongding. Nedaleko od crkve pokopan je Annet Génestier, franuski misionar, preminuo 1937. godine, njegovu lulu i štap za šetnju po tibetanskim gorama vjernici brižno čuvaju.
Sad ga zamjenjuje trideset devetogodišnji svećenik Han Sheng. Nakon odluke kineske vlade da svi katolici moraju pristupiti Patriotskoj crkvi, koju nadzire vlada, ovdje kao i u drugim krajevima raste i cvjeta ‘Podzemna crkva’. Velečasni procjenjuje da na području Tibeta živi više od deset tisuća katolika. Vjernici se pak žale da im nedostaju svećenici i sredstva. Velečasni Han Sheng u šesnaest crkvi vjernicima dijeli sakramente i pruža duhovnu potporu.
prema: http:hr.radiovaticana.va
