Jednog je dana jedna dobroćudna labudica pronašla tri jaja, ostavljena na obali rijeke. Uzela ih je i stavila u svoje gnijezdo i čuvala sve dok se nisu izlegli. Iz prvog jajeta izlegao se orao, iz drugog bijela golubica, a iz trećeg vrabac. Kad su bili spremni za let, labudica je uzela tri mala ptića na svoja široka leđa i smjestila ih na greben u planinama.

Ni jedno od ovo troje nije ništa zapamtilo od leta, iz jednostavnog razloga, jer nisu ništa ni vidjeli. Prestrašeni držali su oči zatvorene cijelo vrijeme svog putovanja. Kad su došli na svoje odredište labudica im je rekla da ih na neko vrijeme mora ostaviti. Ali neka ne brinu. Ona će se opet vratiti i povesti ih na prekrasno putovanje u zemlju gdje sunce nikad ne zalazi i gdje nema niti bolesti niti starenja. U međuvremenu trebaju naučiti letjeti. „Sve će vam postati moguće kad jednom naučite letjeti“ – reče im. Tada više nema granica. Veoma je lako i vrlo jednostavno. To je sve što morate učiniti. Nakon tih riječi raširila je svoja ogromna krila i poletjela, vinuvši se u visine preko planina.

Tri ptića osjećala su se osamljeno nakon što ih je labudica napustila. Dugo su stajali oklijevajući. Hodali su do litice i pogledavali prijeko. Ispod nije bilo ništa, osim ponora. Prilično obeshrabrujuće. Orao je bio prvi koji je uzletio. Golubica i vrabac su ga gledali s velikim strahom kad je raširio svoja krila i poletio preko ponora. Ali su bili oduševljeni videći kako je nakon nekoliko trenutaka velike nesigurnosti, kad je izgledalo kao da pada na zemlju poput kamena, uspio postići kontrolu, napravio jedan polukrug i pridružio im se na grebenu.

„Labudica je bila u pravu“ – reče orao. Stvarno je lako. Ponovno je uzletio, ovaj put je smjelo letio dalje, preko ponora. Uskoro je i golubica uzletjela, a kad se vratila na greben ponovila je ono isto što je rekao i orao. Uskoro su i orao i golubica letjeli potpuno slobodno. Ali mali vrabac je odbijao uzletjeti. Ovo dvoje ga je pokušavalo nagovoriti, ali bez uspjeha.

„Previše je opasno“ – vikao je –„za vas dvoje je to lako. Vi oboje imate jaka krila. A pogledajte kako su moja mala. Ona me ne mogu držati u zraku.“„Ali pogledaj kako si ti malen“ – reče orao dobrohotno – „Naravno da će te držati u zraku. I mi ćemo te pridržati, iako to neće biti potrebno.“ Ali vrabac je odbio.
U danima i tjednima koji su slijedili, orao i golubica su letjeli sve dalje i dalje. Bez obzira koliko daleko odletjeli uvijek su se vraćali kući prije mraka. U početku nisu imali drugi cilj osim uživati u samom letenju. Jeli su i spavali samo onoliko koliko im je bilo potrebno da imaju snage letjeti. Svaki put kad bi se vratili ispričali bi vrapcu sve prekrasne prizore koje su vidjeli. A onda je život postao malo složeniji, ali i zanimljiviji. Orao je bio zgrožen kad je otkrio da ga se sve ostale ptice boje, a i priličan broj životinja. Čim ga ugledaju ptice odlete u šumu, a male životinje brzo bježe u rupe i brloge. Nije mu se to svidjelo te je odlučio pomagati svim malim stvorenjima koja se ne mogu sama obraniti. Jednog dana je došao na greben s pričom kako je otjerao jastreba kad se ovaj htio oboriti na vrapca. Drugi dan je ispričao kako je spasio mlado janje od vrana koje su ga napale. I golubica je doživjela lijepo iskustvo. Jednog dana je sletjela na drvo blizu mjesta gdje su se dva seljaka oštro prepirala. Kad ju je jedan od njih ugledao onako bijelu na snijegu uzviknuo je: „Pogledaj! Ta golubica nam govori da trebamo živjeti u miru jedan s drugim. Učinimo tako.“ I pružiše si ruke, a golubica bijaše veoma sretna. Od tada je uvijek sebe doživljavala kao glasnicu mira i dobrohotnosti. Ovo je dalo jednu novu dimenziju njenom letenju.

Cijelo to vrijeme vrabac se odlučno i tvrdoglavo držao grebena. Otkrio je komadić zemlje bogat crvićima i svakim danom je bivao sve deblji. Što je bivao deblji bivao je i ljeniji. A što je bio ljeniji to ga je sve manje privlačila misao na letenje. Načinio si je toplo, ugodno gnijezdo u pukotini, zaštićeno od vjetra i kiše. Njegova filozofija je postala: „Učini život ugodnim.“ Još k tome je, s vremena na vrijeme, ogorčeno prigovarao svojim prijateljima kako je život nepravedan, posebno prema vrapcima.

A onda jednog dana dok su se njih troje odmarali na grebenu, vratila se labudica. Orao i golubica su joj se veoma obradovali.
„Jeste li spremni poći sa mnom u zemlju gdje sunce vječno sja?“ – upitala je labudica.
„Da!“ – zavikao je orao oduševljeno.
„Da!“ – oduševljeno je povikala i golubica.
„A što je s tobom mali vrapčiću? Ti ne ideš?“
„Ne mogu“ – reče vrabac neraspoloženo.
„Kako to misliš da ne možeš?“
„Zato što nisam naučio letjeti.“
„Što?!? Nisi naučio letjeti? Želiš reći da si zanemario jedinu stvar koja pticu čini pticom? Pa što si onda radio sve ovo vrijeme? Pretpostavljam da si se prejedao i izležavao na suncu?“
Vrabac nije odgovorio.
„Žao mi je, ali za tebe se sada više ništa ne može učiniti“ – reče labudica. Okrenuvši se orlu i golubici reče: „Idemo. Dug je put pred nama koji moramo prijeći prije nego se smrači.“
Čuvši to vrabac pogleda u svoja dva prijatelja i upita ih: „Nećete se ponovno vratiti kući?“
„Mi upravo idemo kući“ – odgovoriše jednoglasno.

Nakon toga njih troje poletješe, ostavljajući vrapca na grebenu. Kako su oni odmicali, vrabac je polako došao do ruba, i pogledavajući preko pokuša se slabašnim naporom baciti u zrak. Ali nije uspio i ubrzo se ponovno odovuče od ruba.

Stajao je gledajući ih na nebu kako postaju sve manji i manji sve dok ih konačno vrh planine nije zauvijek odijelio od njega. Tada je znao što je prava usamljenost, jer nije više imao društva osim crvića. Onaj tko nikad ne napusti dom nema se gdje vratiti.

Rating: 7.0/7. From 1 vote.
Please wait...