Dva sjemena leže jedno pokraj drugog u plodnom tlu u proljeće.
Prvo sjeme reče:
„Želim narasti! Želim pustiti svoje korijene duboko u zemlju ispod mene, i da poguram svoje izdanke kroz zemljinu koru iznad sebe. Želim razviti svoje pupoljke da bi objavili dolazak proljeća. Želim na svom licu osjetiti toplinu sunčevih zraka i na peteljkama blagoslov jutarnje rose.“
I tako je raslo.
Drugo sjeme reče:
„Bojim se. Ako pustim svoje korijene u zemlju ispod mene, ne znam na šta mogu naići u tami. Ako se probijam kroz čvrsto tlo iznad sebe, mogu oštetiti tanane izdanke, šta ako otvorim svoje pupoljke, a puž ih pokuša pojesti? A šta ako počnem cvjetati, a dijete me iščupa iz zemlje. Ne, puno je bolje da čekam dok sve ne bude sigurno.“
I tako je čekalo.
Jedna koka koja je čeprkala po vrtu, tražeći hranu, pronašla je sjeme koje čeka i odmah ga pojela.
Život guta one koji se boje.
