“Počeo je rat, otac je otišao daleko u planine…

– Sinko, a kako ću znati jesi li živ? – upitala ga, tužna, na rastanku majka.

– Pjevat ću, majko, pjevat ću – tješio je on – i pjevajući mislit ću na tebe. Vjetrovi će donositi moje pjesme, vjetrovi s planina.

Sjećam se bake. Zazviždi najljuća bura, a ona otvori prozor i sluša.

– Čujem ga! Pjeva! Živ je!

Tako je ona otvarala prozore dok su zavijali vjetrovi i onda kad je završio rat iz koga se otac nikad nije vratio.

– Čujem ga! – govorila je, ali svaki put kroz suze.

– Pjeva! Ne, nitko drugi, to on pjeva!

I bilo je tako.

Vjetrovi su u svojim krilima sačuvali pjesme mrtvoga ratnika i s vremena na vrijeme zaljuljali ih majci pod prozore.

Baka je jednoga dana usnula zauvijek kraj otvorena prozora. Vjetar je zavijao spuštajući se s visokih planina, a ona je u njegovu glasu htjela još jednom otkriti sinovljevu pjesmu.”

– Da, jedino je kod ljudi tako – reče zamišljeno kornjača Tamara kad je Milivoj završio svoje pričanje. – Oni se vole čak i poslije smrti.

 

(Palma Katalinić)

No votes yet.
Please wait...