Don Bosca su jednoga dana pozvali teško bolesnom mladiću koji je redovito dolazio u oratorij. No don Bosco je bio na putu i vratio se dva dana kasnije tako da je mladića posjetio tek drugog dana oko četiri sata popodne. Došao je da ga ispovjedi i da ohrabri roditelje, ali oni mu u suzama rekoše da je njihov sin toga jutra preminuo. Pristupi postelji i pozove mladića: „Karlo!“

Mladić otvori oči i duboko iznenađen pozdravi: „Ah, don Bosco, probudili ste me iz strašnog sna! Učinilo mi se da sam bio pritiješnjen u nekoj pećini i da mi je ponestalo daha. U dnu pećine, na bolje osvijetljenom mjestu, vidio sam mnoštvo duša kako dolaze na sud. Jako sam se uplašio kad sam vidio da su mnoge bile odbačene. Kad je red došao na mene, osjećao sam da me čeka ista sudbina zato što se nisam dobro ispovjedio. Na sreću, toga časa ste me probudili.“

Još je ispričao da je nesrećom pao u grijeh koji je smatrao smrtnim i da je odlučio kako će ga ispovjediti, ali se ustručavao doći na ispovijed nepoznatom svećeniku. Tada se, veoma raskajan, ispovjedio pred don Boscom, a kad je dobio odrješenje, zatvorio je oči i mirno izdahnuo.