Neki mladić je odlučio poći u samostan. Na opatovo pitanje koje vjerštine i znanja posjeduje odgovorio je kako ne zna ništa osim igrati šah, a opet je svjestan su igre zapravo grijeh…

“Igre mogu biti grijeh, ali mogu nam pružiti i odličnu razbibrigu”, reče opat. “Mi živimo po strogim pravilima i razonoda nam je potrebna”. Doveo je jednog redovnika i donio šahovsku ploču. “Odigrat ćeš partiju šaha s našim redovnikom. Ako on izgubi, napustit će samostan, a ti odmah možeš doći na njegovo mjesto.”
Mladića oblio hladan znoj jer je shvatio da je pred njim partija života.

Redovnik nije najbolje započeo, a mladić je krenuo igrati napadački. U jednom trenutku postao je svjestan izraza lica redovnika s kojim je igrao. Pomislio je: “Namjerno ću odigrati loše. Na kraju, svijetu je više potreban ovaj dobri redovnik nego ja. Ne želim ga izbaciti.

Opat koji je promatrao igrače prekine igru i reče: „Mladiću, naučili ste vi mnogo više nego što mislite. Koncentrirali ste se na pobjedu i igrali dobro – bili ste sposobni boriti se za svoje snove. Zatim ste pokazali suosjećanje i bili spremni žrtvovati se za plemeniti cilj. Dobrodošli u naš samostan. Znate postići vrlo bitnu ravnotežu u životu – onu između discipline i suosjećanja!’