Jednoga dana, u nekoj uvali, započeo je pljusak. Pljuštalo je tako da su sva polja bila poplavljena. Činilo se da bi se doskora mogli vidjeti samo vrhovi planina kako strše iz vode koja je sve više rasla…

Najednom se odnekud začu plač. Bijaše to kornjača, najsporija i najluđa kornjača na svijetu. “Zašto plačeš?” graknu divlja guska koja je upravo letjela nad njom.

“Utopit ću se!” jecala je kornjača. “Lako je tebi, ti možeš letjeti. Moje noge su tako kratke da mi ni mjesec dana neće biti dovoljno da se uspnem na vrh planine!”

“Pričaš gluposti!” kratko odbrusi guska. “Pozvat ću svoju sestru, pa ćemo te nas dvije odnijeti na planinu.”

Kad su se dvije guske vratile, kornjači je još samo glava virila iz vode. One se spustiše s jednog granom, koju je kornjača čvrsto zagrizla, te su je guske mogle podići lamatujući velikim i teškim krilima.

Odletjele su zatim na vrh planine gdje je pleme kornjača već čekalo na okupu.

Druge su kornjače, naime, bile mudrije i krenule prema višim predjelima čim je započeo pljusak. Bilo im je drago vidjeti kako dvije ptice nose najsporiju i najgluplju njihovu kolegicu. Zapjevale su im uglas pozdrav i dobrodošlicu. “Živjele, živjele! Hura! Zapjevajmo složno našim spasiteljicama…”

Dok su još bile visoko u zraku, najsporija i najgluplja kornjača zaželi se pridružiti kolegicama te i ona zapjeva.

Čim je otvorila usta, bilo je gotovo.

“Hip hip hip huuuura! AAAAAH!!!”

Znati u pravo vrijeme obuzdrati svoja usta, veliko je umijeće.
Ludu je kornjaču to neznanje stajalo života.
“Ne onečišćuje čovjeka što ulazi u usta, nego što iz usta izlazi – to čovjeka onečišćuje”, kaže Isus (mt 15,11)

(Bruno Ferrero)