Sutradan dođe Bog vidjeti što je stvorio.
Možda treba nešto popraviti… 

Na obalama rijeka bilo je sivog, zelenog i šarenog kamenja. Pod zemljom je također bilo kamenja, ali ono je bilo skriveno i zatrpano. Bog je dotaknuo to kamenje, a ono se pretvorilo u dijamante, smaragde i milijune dragulja što su zasvjetlucali u dubinama zemlje.

Gospodin pogleda cvijeće, jedno ljepše od drugoga. Tu nešto nedostaje, pomisli, i blago puhnu u latice: kad, gle, cvijeće se ogrne prekrasnim mirisima.

Siv i tužan ptić sleti mu na ruku. Bog mu nešto zafićuka i ptić počne cvrkutati.

Zatim je Bog prozborio nebu i ono se zarumenilo od radosti.

Tako je nastao zalaz sunca.

Ali, što je to Bog šapnuo čovjeku da bi postao čovjekom?

U onaj divni dan, u ono praskozorje, Bog mu je šapnuo samo dvije riječi:

VOLIM TE. 

Bruno Ferrero