(Na svjetlu je bolje i pokisnuti…)

Mali je medvjed, sklupčan, bezvoljno ležao pred svojim brlogom. Leptirić koji je nestašno lepršao u blizini primijeti da se s njegovim prijateljem nešto čudno događa te sleti na njegov nos.
– Što je? – upita ga. – Zašto si tužan?
– Upravo su me parotjerali iz staklarnice – potuži se medvjedić. – Jako su se naljutili što sam im sve porazbijao. A nisam htio. Stvarno nisam htio.
– Vjerujem ti – sućutnim glasom reče leptirić. – Ali trebao si znati da medvjedima nije mjesto u staklarnici. Niti ikome tko se kreće kao medvjed.
– Lako je tebi govoriti – uvrijeđeno će medvjedić. Ti možeš sletjeti na bilo koji stakleni predmet a da mu se ništa ne dogodi. – I opravdavajući se doda: – Što mogu kada je meni tako zanimljivo biti u staklarnici.
– Eh, nije baš pametno ići svuda gdje je zanimljivo – pouči ga leptirić. – Mene jako zanima kako je u tvom brlogu, a ipak neću u njega ući.
– Samo uđi – ohrabri ga medvjedić. I s mangupskim osmjehom doda: – Neću se ljutiti na tebe ako nešto i prevrneš ili razbiješ.
– Ne zamjeri – ispriča se leptirić. – Ali mi, djeca sunčevih i duginih boja, najviše volimo biti na svjetlu.
– Čak i ako pokisnete? – začuđeno će medvjedić –
– Za nas je bolje pokisnuti na svjetlu, nego ostati suh u mraku – zaključi leptirić.

(Stjepan Lice)