Jedne večeri Gerry se našao teško ranjen na podu svog restorana gdje su ga ostavili razbojnici koji su opljačkali njegov restoran. Po dolasku u bolnicu u očima bolničkog osoblja vidio je užas zbog stanja u kojem su ga dovezli.

„Jeste li alergični na nešto?“ upitala ga je jedna od sestara.
„Jesam.“ odgovara Gerry, a svo osoblje zastade na trenutak ne bi li čuli na što je to novi pacijent alergičan.
„Na metke!“ uz smiješak odgovori Gerry.
„Slušajte, još sam živ i takav bi volio ostati. Vidio sam zabrinutost u vašim očima. Usprkos tome što loše izgledam, ja sam živ, to je najvažnije. Hajde da obavimo što moramo kako bih se osjećao bolje.“

Svojim stavom Gerry je potakao optimizam među osobljem i odjednom nitko od njih pred sobom nije vidio čovjeka koji umire nego čovjeka koji će ozdraviti.
U danima koji su slijedili Gerry se osjećao sve bolje, a nakon par mjeseci vratio se i na posao. Nije se prestajao smijati i širiti optimizam. Jedan ga je prijatelj upitao kako može uvijek biti tako vedar, problemima usprkos.
Evo što mu je Gerry odgovorio: “Mnogo je toga zbog čega se mogu osjećati dobro i mnogo je toga zbog čega se mogu osjećati loše. Preda mnom su dvije mogućnosti. Ja sam odlučio da ću se osjećati dobro. To je nešto što mi nitko ne može zabraniti niti oduzeti.“

Pred nama su gotovo svakodnevno ovakvi izbori. Hoćemo li staviti ružičaste naočale i gledati na život (i probleme) kroz njih ili ćemo na probleme i prepreke gledati s pesimizmom, naš je izbor.

Premda izbor često nije lak, kada jednom usvojimo naviku da stvari sagledavamo s vedrije strane, život poprima sasvim drugu dimenziju.